Ja i plastične kese u mojim rukama,stajali smo tako na ovome svijetu,gledajući svoja posla.Nimalo nismo bili svjesni ni sebe, ni tog svijeta,kad se jednom otvoriše vrata lifta.
Znate ono kD stojit:e u liftu sami sa svojim mislima,pa se iznenadite kada se on najednom otvori.
Lijepa žena?Čak ni u to ne možete da budete sigurni.Nejasno,poput snoviđenja,na trenutak ste iskosa opazili njeno lice i tijelo ili pak niste uspjeli da ih opazite.Iz životnog i iz iskustva iz liftova,znate da se možda i ne radi o nekoj lijepoj ženi,već da je to samo vaša uobrazilja.Lift tada zamiriše na parfem,a vas zaokupe misli o sopstvenom životu.
Da li mi jakna stoji ukrivo?Da li mi je košulja izgužvana?Da li sam dobro obrijan?Da li je sve kako treba i na svom mjestu – moja kosa,držanje,kese?
Koji sprat?
Odgovarate gledajući u tablu s dugmićima,a ne u ženino lice.
Njena ruka,dospjela iz nekog drugog svijeta,najprije pritiska vaš sprat.
Sve te njihove ruke…svaka ima duge i njegovane nokte,svaka ima vlastiti život.
Posmatraju vas iz tog svog života i razmišljaju o vama:neki čovjek.Neki stranac.
No,već sam se navikao na to da budem „neki čovjek“.Ne zazirem od te tišine u liftovima koja čini da se osjećate čudno.Ne dođe mi da iznenada poljubim ili ubijem osobu koja se nalazi sa mnom u liftu,kao što je bio slučaj kada sam bio gimnazijalac i student.Pokorno sam se povinovao pravilima našeg putešestvija ovim svijetom,pa i pravilima vožnje liftovima.Sprat po sprat,vrata sva nalik jedna na druga,životi.
Odjednom sam se nečega dosjetio.Kako mi to maloprije nije palo na pamet!Pa treba da,tobože,bacim pogled ns sat!Podigao sam ruku i žustrim,ali gracioznim pokretom,savio ručni zglob.Uzgred,nosim „roleks“,no,to sad nema veze.
Baš mi fino leži ta tačka.Gospode,koliko je to sati,ja sam tako zauzet čovjek!Evo,izvol'te,uvjerite se i sami:moram da pogledam na sat,jer ja sam prepun obaveza!Aha,to vam kažem!Pa,izvinite,lijepa gospođo,ali sada uopće ne razmišljam o vama,zaokupljen sam krupnim,svjetskim pitanjima i dubokom problematikom poput one šta je smisao života.Shvatili ste,zar ne,da gledam na sat pitajući se da li ću uspjeti da stignem da važne poslove obavim na vrijeme.Može biti da mi upravo zvoni telefon,a na vezi je premijer.Možda ste zaključili da posjedujem neko izuzetno imanje sa sve konjima ili možda imate osjećaj da vodim buran život pun zgoda i nezgoda.Međutim,u plastičnim kesama koje držim,nalazi se kilogram jabuka,kilogram pomorandži,pola hljeba,jedna konzerva tunjevine,kao i dvije nove knjige…Ne,sve to sigurno nije vidjela.No,najmanje što je svakako mogla da primjeti jeste da ne želim da lijepim ženama u liftovima buljim u lice i da se zbog mene iko osjeća neprijatno.
Da je svako obziran i pažljiv koliko i ja,život bi bio posve drukčiji.
Ali,ipak,to što sa vama,tako šutke stojim u liftu,čini život,šta znam,nekako čudnim.Zbog toga vam na kraju,na izlasku iz njega,beznadežno poručujem:
„Doviđenja“
Izvor:Novosti:Neobjavljeni rukopisi nobelovca Orhana Pamuka