Ovo je jedino stoljeće u kome mogu da ti kažem Volim…(1960)
Neću u dvadeset prvi vijek!
Ne zanima me ljetovanje na vještačkom moru s vještačkim palmama.Nikad uostalom nisam ljetovao u jednini.Ne zanima me nikakvo more bez Mikice.
Ne zanima me koje će kroz deset godina knjige izlaziti.Siguran sam međutim u jedno: da najtiražnija knjiga u Rusiji neće biti pjesme Evgenija Jevtušenka već „Prostitutke Moskve““.
Na Brodveju naravno neće se igrati drame Artura Milera već dramatizacija memoara gospođe Levinski.
Neću u taj i takav vijek.
Ne zanima me nikakvo putovanje na Mjesec.
U dvadesetom vijeku želio sam s Mikicom da odem u Rejkjavik.Imao sam o tome i jedan kućni distih:
Izgleda da mi je prešlo u naviku
da u mislima s tobom šetam po Rejkjaviku.
U rimujuće doba,koje su mi ogadili pjesnici iz Gruže,volio sam da se igram takvim geografskim rimama:
Hoćemo li ti i ja ikad u Kentakiju
Popiti po jednu rakiju?
O Kentakiju međutim nikada nismo ni razmišljali,ali o Rejkjaviku jesmo.Čak smo na račun tog putovanja pročitali i „Islandsko zvono“.Sav naš Rejkjavik,sav naš Island i ostao je na tom Laksnesovom romanu.
A što se mjeseca tiče,u dvadesetom vijeku volio sam udvoje da ga gledam sa zemlje.Posebno lijepo ga je bilo gledati s našeg balkona i s onog malog rtića u Maloj Dubi.Ja istina nisam toliko ni gledao u mjesec koliko sam gledao u Mikicu koja gleda u taj mjesec.
A kad bi pala koja zvijezda mi nismo nikada,zatvorivši oči,poželjeli ni vilu na moru ni AVNOJ-evu nagradu već da smo uvijek tako jedno pored drugog.
Sve.Sve je to bilo u dvadesetom vijeku.
I večeri u „Cvitkoviću“.
I iščekivanje da Ajla konačno ode na spavanje.
I uzaludna borba za Refikovu sobu.
I Mikicino putovanje vojniku u Bileću.
I naši vikendi,sivi i ini drugi.
I podmićivanje poštara koji su se i bez toga radovali što mogu da raznose ljubavna pisma a ne pozive za vojsku.
I naše novogodišnje noći s Mikicinim „Jabločkom“.
I naša zimska ljetovanja u Cavtatu.
Sve!
Svi ćilimi u našem stanu kupljeni su u dvadesetom vijeku.Sve ove stone lampe.Sve pepeljare u kojima ona više nikada neće ugasiti nijedan svoj opušak.
Onog sabranog Čehova Mikica mi je u dvadesetom vijeku poklonila za pedeseti rođendan.U dvadeset prvom vijeku Čehova vjerovatno niko neće ni poklanjati za rođendane.
Neću u dvadeset prvi vijek.
Sve moje je bilo u ovom vijeku u čiju posljednju godinu,posljednju godinu vijeka i milenijuma,samo što nismo ušli.
Mandeljštam je za kraj onog vijeka,govorio da se o njemu govorilo s lakomislenim ponosom i koketnom melanholijom.Nadam se da ovdje nema ni jednog ni drugog.
Da nije bilo bitke na Marni,staljinskih logora,Aušvica i Jasenovca,Hitlera i Miloševića,varšavskog i sarajevskog geta,lenjingradske i sarajevske blokade,bio bi to vijek po snovima njegovih najboljih ljudi van ikakve konkurencije u cjelikupnoj historiji čovječanstva.
Čak i Tolstoj i Čehov stigli su njemu da dožive poneki proljetni pljusak.
Ja sam u njemu doživio sve.
Sada mogu jedino kroz suze starca da pišem o tome…
Izvor:Izet Sarajlić:V.P.-„Rabic“ Sarajevo 1999.
Izbor:Kemal Mahić