Primitivne i kupaste, ćumurane za mnoge stanovnike općine Prozor jedino su preduzeće i mjesto gdje mogu zaraditi koju paru.
Nalik na ostatke građevina drevnih civilizacija, kupasti objekti prečnika nekoliko metara razbacani su uz regionalni put koji povezuje sela na periferiji općine Prozor.
Primitivna konstrukcija prekrivena grubim malterom od blata, visoka do pet metara, teško se uklapa u tehnološke standarde 21. vijeka.
Mnoge od ovih kupastih građevina napravljene su u periodu od proteklih 15 godina, a pobuda i primjena potiču od instinkta za preživljavanjem ljudi iz tog kraja. Kupole služe za proizvodnju ćumura – drvenog uglja – i kao takve predstavljaju simbol crnog hljeba lokalnog stanovništva koje je mahom bez zvaničnog zaposlenja.
Ćumurane, kako ih u narodu zovu, u ruralne krajeve Prozora stigle su prije manje od 50 godina. Prvu ćumuranu je napravio izvjesni Pašan koji je u selo Kute došao iz Zavidovića. Niko od mještana se ne može tačno sjetiti koliko dugo su se takvi objekti koristili, ali znaju da su svoju ekspanziju doživjeli u posljednjih deset godina.
„U vrijeme Jugoslavije Prozor je, kao i većina okolnih mjesta, bio industrijski grad. Radio je svak’ ko je htio, čak su nam dolazili ljudi iz drugih republika da traže posao. Tada se ovakav posao smatrao preteškim i, slobodno možemo reći, zastarjelim. Nikome nije trebalo toliko muke da zaradi za hljeba“, navodi Mehmed Hujdur iz sela Kuti kod Prozora.
Ćumur za potrebe restorana
Mehmed je nezaposlen, živi od poljoprivrede za koju, kako kaže, država ne čuje, i kad ima potražnje, u svojoj ćumurani proizvodi drveni ugalj za potrebe lokalnih restorana i pečenjara: „Imamo nekoliko redovnih mušterija. Kada bi ih bilo više, mogao bih raditi cijele godine. Treba nam oko deset dana da napravimo jednu turu ćumura, a kad se to proda sakupljamo staro drvo za narednu proizvodnju.“
U selu Kuti postoji šest aktivnih ćumurana, s obzirom da je proizvodnja drvenog uglja složen i težak posao, uvijek je potrebno angažovati više ljudi na jednom objektu. Mehmedu pomaže njegov rođak Salih.
„Kad ima da se radi, budem tu na ćumurani, tovarim je drvetom, gasim žar, punim vreće već 15 godina. Hvala Bogu ima i to da se radi. Inače sam nezaposlen kao i većina ljudi ovdje, malo sam posljednjih godina počeo uzgajati maline pa se uz ćumuranu može od nečega i preživjeti“, navodi Salih Hujdur.
Postupak proizvodnje ćumura je složen, fizički težak i za kvalitetan proizvod je potrebno zadovoljiti niz faktora. Prve ćumurane su bile građene od zemlje, dok su aktuelne blago modernizovane i osnovno gradivo predstavlja cigla. Osnova proizvodnje ćumura je nepotpuno izgaranje drveta.
„Ćumurana izgleda kao betonska kupola, ali je kompletna sazidana od pečene cigle u kombinaciji sa ilovačom. Ostavljaju se tri reda rupa koje se tokom sagorijevanja drveta zatvaraju blatom ili nekim ljepljivim materijalom. Prvo se kupola napuni drvetom do pola, i kada se zapali vatra, dodaje se preostalo drvo do vrha. Poenta u proizvodnji drvenog uglja leži u gušenju plamena vatre tako što se sve rupe na ćumurani zatvore ilovačom i drvo u unutrašnjosti se ugljeniše. Za kvalitetan ćumur koristimo bukvu, hrast, grab, smreku, znači samo kvalitetno drvo, jer ako uzmemo neko drugo ugalj neće valjati i mušterije to odmah primijete. I na kraju, da bismo dobili kvalitetan ćumur, on mora biti u kupoli bar deset dana, sve ispod toga ne zadovoljava potrebe“, objašnjava Mehmed Hujdur.
Ne tako unosan posao
Jedna tura zahtijeva najmanje 20 metara drva i može izbaciti preko tri tone ćumura, ali i cifre zarade nisu toliko unosne jer ne postoji zvanično uređenje tog tržišta, a sa druge strane, proizvođači su mahom skromni ljudi koji se zadovoljavaju samom činjenicom da su uspjeli prodati svoju robu.
Broj ćumurana u tom regionu raste iz godine u godinu, toj činjenici svjedoči kupac iz Mostara koji kaže da može birati robu i često postavljati uslove kupovine.
„Ja snabdijevam jedan od najvećih mostarskih restorana i upravo sam kupio 60 vreća ćumura. Potražnja za tom vrstom uglja je izuzetno velika, ali ponuda je još veća. Ja mogu birati gdje god želim, ali ovaj ćumur se pokazao kao najkvalitetniji sa najboljim cijenom“, kaže Silvester Čarapina iz Mostara.
Ćumurane djeluju u sivoj zoni obrtničke djelatnosti. Zvanični status još uvijek nije moguće utvrditi jer postojeći zakoni u startu guše ovakvu vrstu djelatnosti onemogućavajući joj samoodrživost, a kamoli zaradu.
„Još uvijek je ovo posao od kojeg preživljavamo, nama ne ostane ni dovoljno za potrebe porodica. Ali iz odgovornosti prema državi imao sam u planu ove godine da probam prijaviti posao i nadam se nekoj vrsti podsticaja. Dotle ovo je samo crni hljeb, crnji od uglja i jedva jestiv“, govori Mehmed Hujdur, proizvođač ćumura iz sela Kuti kod Prozora.
Al Jazeera, Piše: Edis Bulić
Price iz Hercegovine