ALI-BEG KAPETANOVIĆ U IMOTSKOM

O Ali-begu, sinu Sulejman-bega Kapetanovića, posljednjeg ljubuškog kapetana i prvog ljubuškog muselima, ima vrlo malo podataka. Zna se iz jednog sultanskog berata da je Ali-beg sa bratom Dervišem 1829. godine kupio dio mukate (zakupa) u Duvnu nakon smrti nekog Mehmed-bega.

Nekoliko dana nakon očeve smrti 18. decembra 1848. godine Ali-paša Rizvanbegović je bujruldijom od 23. decembra postavio Ali-bega za muselima u gradu Ljubuškom. Prva godina Ali-begove vlasti bila je mirna; granica se mogla prelaziti „tamo i amo“, nije bilo burnih događaja koji će uskoro slijediti po dolasku zloglasnog sultanovog krvnika Omer-paše Latasa.

Ali-beg, tek ljubuški muselim nekoliko mjeseci, uputio se preko Imotskog na veliki crkveni i narodni sajam u Livno koji se, po dugoj tradiciji, održava na Petrovdan* svake godine. Dolazak prvog čovjeka Ljubuškog, „sina plemić kapetana“ u Imotski, sigurno nije bio događaj u okvirima imotske varoške svakodnevnice. U pratnji osam ljudi u zaštiti i dvadeset sluga Ali-beg je projahao kroz varoš do kuće Marka Vrdoljaka u kojoj je našao utočište njegov otac Sulejman-beg poslije poraza na Utvici kod Vitine 1832. godine. Otada se još više učvrstila prijateljska veza imotske kuće Vrdoljaka i vitinskih begova Kapetanovića.

Dolazak mladog Ali bega i brojne pratnje u varoš, ističe Vrdoliak Imoćanin u „Glasniku dalmatinskom“, izazvao je veliko zanimanje Imoćana. Vidjeti „Turčina“ u varoši poslije slobodnog obostranog prolaza na hercegovačko-dalmatinskoj granici, posebno u pazarne dane, nije bila rijetkost, ali vidjeti jednog ljubuškog bega, sina plemić kapetana, u pratnji skoro 30 konjanika koji jašu kroz varoš, zaista jeste: «Ali nisi zar čuo da je tu nikidan u naš varoš dolazio Alibeg iz Ljubuškoga, sin plemić kapetana, koi je eto nikih godinah i u Dalmacii bio. To je bilo baš jučer licem petrovski post, kad k nami dopade prid podne na dvi ure, u društvu osam drugih Turakah, s dvadeset bandurah slugah, te jašeći priko varoša uprav Kući Verdoliakovoj stigoše. Tute razjašiše svi kolici, te u kuću salamaleć domaćinu nazvavši, stupiše i opočinuše. Viremi Priatelju! to biše zamirno viditi triestak turakah u našemu mistu, sasvim da jih mi vidjamo, od kad je slobodno prolazili tamo i amo. Mogu ti reći svaki dan, a navlastita kad je pazar; ništa nemanje u ovoj zgodi bi ništo drugačie, jer je to sve bilo uz jednoga gospodara, pratnja mladog Alibega, a ti znaš da je to ritko viditi u ovim mistim jednoga Bega, i zato je svak oko nanj bacio gdi će i komu li će u stranoljubje, i čii li će gost biti.

Mnogi su se Imoćani ponadali da će biti domaćini mladom begu. Mnogi zato biahu se nadali, i njemu ručke, obide i večere pripravljali: junad i teliće klali, tučad i pilenja davili, janjce i kozline derali, golubove i diviač perušali, pite i gjuzleme* pekli, pekmez i muselez* napravljali, bačve ko dvi, ko tri, ko pet, ko deset, ko više, ko manje sverdlom vertili, kakobi novoga gosta bolje poštovali i ispokojili.

Biahu pridanj ulake poslali, opravljene u cerljenu, u modru, u bilu, u cernu, u žutu, sa sabijam o bedri, s'bilosapcim, sa šarkam s’ kuburam. Eto jedni, eto drugi, eto treći, kažu eto ga s’ pratnjom velikom, eto ga priko gorice, povirio je priko krenicah, na babin klanac, eto ga berzo.

Tu se peče, tu se vari, tu se priga, daj vodu, daj imbrik, nuto ubrus, berže bolje…, sluge hvatajte konje, pridanje, eto jih. Nejma jih još, nije jih… Eto bale, on će kazati što je kako je.

Rekao mi je Alibeg da će u Petra, daće u Pavla, da će u Antuna, u Nikole, neznani ni ja naprav, čekajte ga na vratim, na prozorim, na ulicam, eto ga. Eto ga baš, pliva i mrav, pridanj svak, eto ga. Bisni konji krešu kroz varoš, turci ponosno zajašili, sluge i kauri njihovi puše naprid, te uprav starcu Marku, kako ti gori reko.

Tu dojdoše; Alibegu na pozdrav, izručivši mu urmet dobro si mi došao Alibeže! jesi li se umorio, jesi li sustao. A vi ostali turci posustali na vrućini. Tu se izminulo malo i veliko na pozdrav, na radovanje. Alibeže! moljen si od strane toga i toga doći na ručak, na plandovanje, na pokoj. Sad jedan, sad drugi, poručio ti je Petar, pozdravio te je Pavao, čeka te na obid, neučini s manjim, bilo bi im žao, nadaju ti se, svaka su spravna, junci i telići pritili, leteća pobijena, dojdi na čast, dojdi.

Ali-beg se zahvalio na tolikoj pažnji i dobrodošlicama, ali, kako nalaže red i tradicija, odsjeo je u starinskoj i prijateljskoj kući Marka Vrdoljaka i sinova, gdje je i njegov otac boravio prije skoro 20 godina: „Zahvalile gospodi, po nijedan način nemogu se primiti, nit atora ištetiti kući starinskoj i prijateljskoj gdi sam došao; to ne bi bilo pošteno, to bi meni bilo žao da bi mi došao gost, pak da bi me ostavio, i da bi mi ga drugi primamio: to vala jok nemože poništo biti, zahvaljujem gospodi. Ja stoim ovdi kod prijatelja dobro, prijatelja babe moga!»

Nakon odmora Ali-beg je u pratnji Markovog sina i šest svojih momaka posjetio Poglavara imotskog u njegovom dvoru gdje su, uz pozdrave i izraze prijateljstva, dugo razgovarali o poslovima koji bi bili od obostrane koristi i o granicama. Ali-beg se zahvalio Poglavarevu pozivu na ručak i vratio se sa pratnjom svom prijatelju-domaćinu: «Izaću potle na varoš, i doćiću pozdraviti Poglavara. Biaše krasno i čudno viditi kako ovi gospodar Turčin hode pozdraviti g. Sudca.»

On popade konjica i uzjaši, u društvu jednoga Markova sina, kog’ hoti uza se imati, uzamši prid sobom šest svojih momakah, te lako priko varoša do Sudčeva dvora, gdi sjurivši, ga pozdraviti, i tu kroz dosta dugo vrime o poslim naše koristi i mejašah zabavljajući se i izručivši dužnosti ljudstva, i zahvalivši na ručku g. Sudcu gdi ga biaše plemski pozvao da bi kod njeg izostao, pozdravi ga i hotide, kako i biaše došao, vrativši se k svomu gostu. Tu ručavši on i njegova dvorba, te otpočinuvši do četvrtoga doba, odkle krenu na Proložac, i priko Studenacah s noću svrati u Vinicu na konak, kako biaše naumio. Osta ručak kod mnogih utaman spravljen, a brez potribe!

Vrdoliak uvjerava čitaoca da je „Ali-beg Ljubuški“ne samo vrlo bogat plemić, pun razborstva, nego imiroljubiv i pametan čovjek i da mu je veoma žao da su se pojavili neposlušni podložnici protiv Cesara i Cara koji inače žive u ljubavi i miru. Ali-beg ističe da svi na granici žive u miru i da je njegov otac našao okrilje Cesara kada mu je bilo najteže: «Viruj mi prijatelju da je ovi čovik, Alibeg Ljubuški, izražena do mire ljudstva i pametan ćemu konca nije. Vidit je da mu je vehoma žao nemir koi eto još nabilduje u Cesarovini, da tako uzbunjuju neprijatelji mirnoga našega Cesara, te su taki, reče, neposlušni podložnici svomu Caru, koga Did. pok. Cesar Frane moga otca, reče, hotio je baš prijateljski kad je od buniteljah k Vama pobigao u Dalmaciu. Naš je Car, i mi svi, s vašim, veli, u ljubavi i u miru. Od ostaloga on je verlo bogat plemić pun razborstva.

Pošao je pod Livno na sajam, tutje je na petrovdan velik vilajet. Potla Ali-namik Paše Vezira Bosanskoga*, mi se nespominjemo da je viši Turčin k nami dopao. Eto ti od novinah sve što ti mogu dokazati. Ako ti znadeš štogod dobra, piši mi. Prigodno opet ću ti štogod ponoviti. Ostajem s čašću. Viruj svakojako, da sam ja vazda tvoj prijatelj.

Zanimljivo je da Verdoliak Imoćanin ne spominje porijeklo vitinskih begova. Možda ništa nije znao o tome, ili je znao, ali nije htio da poremeti odnose među dvije prijateljske kuće. Ipak se nameće pomisao, sudeći po drugim Verdoliakovim prilozima u „Glasniku dalmatinskom“, da kao Imoćanin i patriota to ne bi prešutio bar u skrivenom obliku.

* Petrovdan je crkveni i narodni praznik posvećen svetim apostolima Petru i Pavlu. Slavi se 29. juna po julijanskom kalendaru (12. jula po gregorijanskom).

* đuzlema-vrsta slatke pite, muselez-mošt, šira.

* Pred naletom vojske Husein kapetana, „Zmaja od Bosne“, bosanski vezir Namik-paša Moralija uspio je preko Imotskog pobjeći u Stolac 1831. godine.

 29.ga Lipnja. Verdoliak Imoćanin. Dopis iz Imockoga. Glasnik dalmatinski 13, ponediljak, 16. serpnja 1849.

 Halid Sadiković

1687 Posjeta 1 Posjeta danas