Mali musliman, a veliki fratar

Povijesna zbivanja tursko-mletačkih pograničnih pprostora nerijetko su od one vrste,poput jutra po kojem ne znaš kako će dan završiti.

Historija „mirovnim sporazumima“ sanira svoje dobitke i svoje gubitke,ali ljudske sudbine niko sanirati ne može.One,u miru,nastavljaju,najčešće,na onom mjestu gdje ih je „nemirna granica zaokrenula i usmjerila“.Mogu steći sve,ali mir nikada.

Historičari su zabilježili,i hrvatski i bosanski,jedan sudbinski događaj koji je od jednog ljubuškog muslimanskog dječaka iz bošnjačke porodice Alendara lansirao superzvijezdu na intelektualnom katoličkom nebu.Zagrebački mu je gradonačelnik Milan Bandić,280 godina nakon smrti,2009.godine,otkrio spomenik ispred crkve sv.Kate u centru dječakovog grada.

U godini 1690.,na pograničnom području među Osmanskim carstvom i Mletačkom republikom,između Ljubuškog i Vrgorca,nesmotrenog je agu Alendara zarobio vrgorački harambaša Šimun Talajić zvani Delija.Harambaša mu poštedi život,ali zatraži otkup i jamca da će otkup,kad ga pusti iz zindana,biti uredno predan.Alendar se zakune i dovede mu osmogodišnjeg sina Hasana.U neko doba,prikupi Alendar otkupninu pa je pođe brižan harambaši mletačkom predati i od njega sina preuzeti.

Katoličke kronike kunu se kako je,eto,nekoliko dana od kako je otkupnina predana i dječak odveden očevom rukom,na kapiji Talajićevom pokucao-niko drugi nego onaj isti mali musliman,dječak Hasan!Pobjegao,kažu ujaci,u svoga harambaše,ko biva zavolio se s dicom igrati njegovom,pa mu je kuća harambašina omilila više od babove i brižne majčine.

E sad,čudno je to,ne vrgoše oni njega natrag ko što bi svak živ uradio,nego ga sakriše i ime mu Stipan nadjenuše.Potom ga harambaša odvede franjevcima u Zaostrogu.I kad prođe vrijeme,kad u 17.godište momak uđe,onda mu i smeđi habit skrojiše.Zaredi se dakle i dobi ime:Patre F.Laurentio de Glibuschi;za lokalne potrebe bi fra Lovre Šitović,imenu Talajićevu Šimun-Šito.Doduše,Šitovići su u Ljubuškom muslimani,pa je morebit i prezime po trećem sinu Adema,a.s.,pejgamberu Šiitu.

Ni u jednoj „kronici iskrenoj“ nigdje nema traga o vijestima koje bi brižne roditelje tretirale i možebitnim njihovim potragama „za nestalim“ osmogodišnjim dječakom-ni tada ni ikad poslije!Zar se baš niko nije brinuo šta bi s onog malog momka,gdje nesta i kako to,pa nije u zemlju propao?!Te vijesti su izbrisane.

A onda se,umjesto šutnje o ranim godinama,u predaji umnažaju vijesti o mladom redovniku i propovjedniku,govore da je česti sudionik vojnih mletačkih pohoda protiv „Turaka“,belčim i svoje vlastite bošnjake muslimanske rodbine i krvne svojte.Bilježe neke olovke kako u gustim,ljubučstim noćima kriomice prelazi granicu i tajno posjećuje svoju muslimansku porodicu:otac mu je umro,brat poginuo,majka je živa“nu na da se sklonuti,ali s njim dođe u Spljet udova nevjesta s malenom kćerkomm.

Obedvije bijahu podučene i krštene.Nevjesta se udomi u dobru obitol u velom varošu,kćerkica postade kreposna duvna u samostanu sv.Marije imenom sestra Maria Vitoria“.

A između predaja,izranja iz historije nepobitno figura velike intelektualne ličnosti:veliki lingvist,gorljivi propovjednik i pobožni pjesnik.Fra Lovro se potpisuje na knjige čija slava,bez pretjerivanja,traje i danas,posebice Gramatike latinsko-ilirskog jezika,kojim su onomad imenovali hrvatski.

Kažu,ako ne griješe,da je umro na misi 1729.,kao veliki glumac na „daskama koje život znače“.Govorio je o svrhi korizme u splitskoj prvostolnici.Čuo je šapat žena:“Blago majci koja ga je rodila!“ A on je,čuvši to,zaridao i kroz suze i jecaje rekao:“Kako može biti blago mojoj majci,kad evo sam skoro čuo da je umrla kao muslimanka,a na moje pozive i molbe nije se nikako htila pokrstiti…“

Tako,kroz suze i plač,samrtnički stežući srce pred pukom,krenu prema majci na onaj svijet.Ona mu,za života,na ovom svijetu nikad nije oprostila.Hoće li na drugom,ne zna se.

 

Izvor:Dr.Ibrahim KAJAN-„Kako je Hasan postao fra Lovro Šitović“(Avaz)

1425 Posjeta 1 Posjeta danas