Dvore mela Alibegovica,
dvore mela, a haljine tresla,
govorila cv'jetu bejturanu:
„Bejturane,bog t’ ubio grane!
Niti cvateš,nit’ behare daješ,
kao i ja Alibegovica.
Evo danas devet godin’ dana,
kako sam se mlada ja udala,
nit’ ja znadem gdje Alibeg spava,
gdje on spava,gdje se raspasava,
gdje on meće glavu bez jastuka
i široka pleća bez dušeka.
Da ja znadem gdje Alibeg spava,
poslala bih svilene dušeke,
i pod glavu mekane jastuke
i još tome vezene jorgane.“
Ona misli da niko ne sluša,
sve to čula Alibega majka.
Uze stare čizme i feredžu,
pa odlazi u tople hamame
i doziva svog nesretnog sina:
„Hej,Alija,haram tebi ml'jeko,
ak’ ne pođeš kući svojom majkom!“
Šuti Aljo,ništa ne govori, –
sa majkom se on kući uputi.
Dođe beže svojoj vjernoj ljubi:
stade beže ljubu milovati,
stade ljuba suze proljevati, –
od dragosti dušu ispustila,
ispustilla na mehku dušeku.
Izvor:Hatidža Krnjević:Usmene balade Bosne i Hercegovine;“Svjetlost“SA,1973.
Izbor:Kemal Mahić