Objavljeno petak, 12 Juni 2009, na ljubusaci.com, klikova: 2.317
Da li znate koje dr.Sekul Stanić?To je upravnik bolnice u Foči,koji je 1992 godine,gledajući kako gore zapaljene kuće komšija Bošnjaka,od stida i očaja,zapalio svoju kuću i sjedeći na stolici gledao kako i njegova kuća nestaje u plamenu.Četnici su ga ubili 1993 godine!
Da li znate ko je Kata Blažević?To je ona žena iz Buturović polja,koja je nosila hranu Bošnjacima,koji su bili u logoru Buturović polje.Zbog pomaganja “mrskom neprijatelju” vojnici HVO-a su je ubili 1993 godine. Da li znate ko su anonimni Huso i Haso,braća iz bosanske provincije,koji su spašavali svoje komšije Srbe od osvetničkih bošnjačkih ratnika? Ovo su sve “dobri ljudi u zla vremena”.
Oni zaslužuju epitet “pravednika”,iako nisu među živima.Oni se danas smatraju otpadnicima svojih naroda.Vrijeme će učiniti svoje pa će njihova imena cijeniti budućnost ovih prostora,ako bude budućnosti. Jedan od takvih “pravednika” u našem “malom mistu” je Mile Šimunović-Cikurija.Njega sigurno znate.To je onaj naš komšija kojeg svakodnevno susrećemo,”ulicama grada”,koji nam se srdačno javi,upita i ne pita Bošnjake iz dijaspore”kada ćeš nazad”.U vrijeme ratnih zbivanja on je znao dokle može da ide a da ne navuče gnjev “gospodara rata”.Progonjeni prepozna osmijeh,stisak ruke,nemir srca,drhtaj riječi,solidarnost i utjehu.
To smo prepoznali u liku stamenog gospodina koji gordo korača,čuvajući iskonske vrijednosti svojih predaka,opoštujući kršćansku maksimu”Ljubi bližnjeg svoga” i neka svijetom vlada ljubav.Problem je uvijek u detalju,dakle u tome kako ko shvata ovu “Božiju zapovjest” i da li je “svoj” i onaj ko ima drugačije nacionalno i vjersko uvjerenje? Našeg Milu sam morao upoznati kao dječak,jer sam svakodnevno prolazio u školu,od Lalića kule,preko “Saranča” na “Bunar”.Kuća njegove porodice je bila na toj “maršruti” i sretali smo se veoma često.Mile bi dolazio na Vodicu i Gožulj i susretao se sa nama,što starijima,što mlađima.To je ostavilo traga.Njegova majka,Vilka,je bila heroj žena,koja je odgajala troje djece,koji su rano ostali bez očinske brige i ljubavi.I danas se čudim,kako je Vilka uspjela iškolovati Milu za in ženjera i Sonju za liječnika?Osim majčine brige i truda,njena djeca,Mile i Sonja,su pokazali da,pored neimaštine,imaju cilj i bistru “glavu” da završe fakultete svojom radinošću i znanjem. Mile je igrao kao student u F.K. Pofalički (Sarajevo) I u NK “Sloga” Ljubuški.On je jedan od legendi ovog kluba kao što je i Sonja proslavila naš grad u ženskom rukometu.Igrajući i družeći se sa pripadnicima različitih nacija Mile je učvrstio svoja ubjeđenja da razlikuje dobro od zla,dobre ljude od zlih ljudi.Po povratku u Ljubuški sa studija Mile je postao direktor “Sokola”,uvaženi sportski radnik i građanin Ljubuškog.Ubrzo se oženio i “dobio na dar” petero djece.Imao sam čast predavati najstarijoj kćerci Mariji(kraljica!),koja je također postala mašinski inženjer.
Sjećam se brige,našeg Mile,koju je poklanjao Slobodanu Rogiću-Bodi,kada je teško obolio.Ponekad sam pomišljao da su Cikurija i Bodo u krvnom srodstvu.Dvije legende “Sloge”. Ova gromada od čovjeka u našim srcima je podigla spomenik “ljudstva”.Njegovo djelo služi na čast hrvatskom narodu i vjernicima katoličke vjeroispovjesti.Mi to prepoznajemo I mi to pamtimo.Nosivost ovoga teksta neka posluži čitateljima da uvijek budu dostojanstveni prema drugim ljudima u onoj mjeri koliko drugi poštuju njihov habitus i njihovu ličnost. Ovim tekstom želim katoličkim vjernicima u Ljubuškom čestitati Dan Sv.Ante,zaštitnika župe Humac.Prijatno,”svraćanje”.
Kemal Mahić,profesor