Alija Bejtić: Obrambena arhitektura

Rijetko u kojoj zemlji ima toliko starih utvrda i kula,koliko u Bosni i Hercegovini.Jedan dio tih utvrđenja nastao je u srednjem vijeku,a drugi, manji, pod osmanskom vladavinom.Te nove,turske utvrde imaju znatno drugačije i nove oblike,pa i stari,srednjovjekovni gradovi u tim novim prilikama osjetno mjenjaju svoje lice,i vojna arhitektura kreće tu novim putem.

Među razlozima,koji su označili put toj novoj vojnoj arhitekturi,bio je svakako od najodlučnije važnosti izum vatrenog oružja,koji se prvi put javlja u XIV stoljeću,i koje su Osmanlije mnogo upotrebljavali u svojim vojnim akcijama.Barut je iz temelja izmijenio način dotadašnjeg ratovanja,a time onda i oblik fortifikacionih objekata.Visoki bedemi i još visočije kule srednjovjekovnih gradova postali su tada izvrsna meta tome novom oružju,topovima,i bedemi se snižavaju i podebljavaju,a preostale kule služe otada samo kao stražarnice i osmatračnice.Istodobno pridolazi potreba i odbrane istim oružjem,pa se unutar bedema,obično na uglovima tvrđave,izgrađuju novi i najvažniji obrambeni dijelovi,a to su bastioni ili t a b i j e,na kojima su se smještali topovi za obranu.Te prepravke počele su se provoditi na tome tlu i prije Osmanlija,a pod osmanskom upravom su još pospješene.Lijepi primjeri takve prepravke starih gradova opažaju se u Jajcu,Tešnju,Vranduku i još nekim gradovima.Ali se to prilagođavanje utvrde novom načinu ratovanja iza pada Bosne vršilo i na jedan drugi način:stare kule i bedemi nisu se dirali,već bi se tabije podizale na neizgrađenom terenu u blizini,a onda co prostor opasao novim bedemom.Karakteristične primjere takve dogradnje i proširenja nalazimo u JezerskomBužimu i Vrnograču na Bosanskoj Krajini.

Kamene utvrde na našem tlu bijahu u srednjem vijeku dvori feudalaca,u kojima su oni stanovali i iz kojih su se branili,a pod osmanskim gospodstvom dobivaju nešto drugačije značenje i postaju utvrđenim središtima stalnih i plaćenih turskih vojnih posada,koje su se dijelile u više rodova i imale u svakoj takvoj tvrđavi posebnog zapovjednika, d i z d a r a.a za tu brojnu posadu trebalo je u tvrđavi i više prostora,u kojem će živjeti.Artiljerija je bivala sve opasnija,i kuće se nisu smjele graditi,da im neprijateljski top ne bi zapalio krov,pa su se u tu svrhu ispod kula i tabija pravile u zemlji dosta prostrane i na svod građene zemunice.Usto u tim turskim tvrđavama izrastaju i novi elementi,baština orijentalne kulture,a to su banjice za kupanje i džamija sa munarom za posadu,koja se nije smjela udaljivati izvan bedema,a to sve bitno mijenja lice srednjovjekovnih gradova.

Dolaskom Osmanlija u ove strane nestalo je starih granica,a nastale nove prilike i potrebe.Mnoga dotadašnja utvrđenja izgubila su pomicanjem granica stratešku važnost,pa su odmah u početku ili kasnije napuštena.Mnoga su opet takva utvrđenja po važnijim prolazima i pograničnim mjestima posve nanovo sagrađena,a to su tvrđave u Mostaru,trebinju,Žepču,Derventi,Tuzli,Gradačcu,Duvnu,Prijedoru,Banjoj Luci,zatim Donji grad u Srebrenici,Novi grad u Ključu,Donji grad u Kozarcu,Novi grad u Bosanskom Novom,i,napokon,Novi grad u Stijeni na Bosanskoj Krajini,koji je ujedno i najtvrđi turski grad u Bosni i Hercegovini.

Srednjovjekovni gradovi na Istoku imali su mnogo duže bedeme,negoli oni na našem tlu u srednjem,pa i novom vijeku.Tamo su oni opasavali i štitili i gotovo cijelo naselje pod tvrđavom.Zanimljivo je,da Turci nisu raširili taj tip grada na našem tlu.Jedine takve primjere kod nas pokazuje stari grad u Jajcu i Vratnik u Sarajevu,gdje gradski bedemi obuhvataju i dobar dio varoši.Ne zna se,kad su nastali bedemi u Jajcu,a oni oko Vratnika u Sarajevu započeli su se graditi 1729 i s malim prekidima završeni tek 1739.godine.Nije čudo,da je gradnja toliko trajala,jer je površina,koju ti bedemi obuhvataju,razmjerno ogromno velika.

Bedema oko naselja bilo je,istina,i po nekim drugim našim varošicama,ali su oni tu posve drugačije konstrukcije i tipa.Nisu građeni od kamena,nego,uglavnom,od drvenog materijala,ponajčešće od hrastovine.Konstrukciju su činili brvna ili jako kolje,opleteno šeperom,te debeo nasip zemlje izvana.Oko tog nasipa bio je obično dubok i širok rov,zvani h e n d e k  ili  š a r a m p o v.Iznad glavnog ulaza u unutrašnjost stajala je posebna visoka stražarnica,također od drveta,a u unutršnjosti je negdje bila kula za barut i streljivo te jedna ili više tabija.Takve utvrde su se zvale p a l a n k e i građene su mahom u naseljima,koja su se sterala na ravnici,pa se to ime često prenosilo i na samo naselje.Takve su utvrde bile,na pr., u Kupresu,Kobašu,Čovki,Brčkom,Zalomu itd.Nije se nijedna očuvala.Na njih još samo sjeća više lokaliteta,koji se zovu Palanka.

U poglavlju o stambenoj arhitekturi opisao sam i kamenu k u l u od više katova,u kojoj su živjeli turski feudalci sa svojom porodicom.Ovdje ću napomenuti još samo to,da je takav isti oblik kule po mnogim našim mjestima služio u druge,upravne i obrambene svrhe.Jedne su građene po središtima nekih kapetanija,i u njima su kapetani uredovali,a druge su opet podizane izvan tih sjedišta, po važnim prolazima,i u njima su stajali vojnici kapetanije kao straža na putu,gdje je prolaz bio opasan.Neke od tih obrambenih kula imale su i bedem oko dvorišta,pa su bile kao kakve male tvrđave.Takva je,na pr..,bila kula u klancu Lipeta kod Konjica,a pripadala je mostarskoj kapetaniji.

Po mnogim našim klancima i pograničnim mjestima umjesto kamenih kula,kojih je gradnja bila skupa i dugotrajna,podizane su utvrde manjih mjera i jednostavnijeg oblika.To su zgrade sa jednim katom.Prizemlje je uvijek ozidano iz kamena i imalo je niz puškarnica ili m a z g a l a za obranu,a kat je bio od drvenog materijala,gotovo redovito od hrastovine.Takve utvrde zvale su se č a r d a c i,a bilo ih je mnogo osobito prema Slavoniji,Hrvatskoj,Dalmaciji i Crnoj Gori.Do nas nije nijedan dopro,ali im čest spomen pa i opis i danas u narodu čuva narodna junačka pjesma.

Sve te vrste utvrda podizala je i održavala država o svom trošku,ali se kadikad u tu svrhu udarao i namet na narod,a ima nekoliko i takvih primjera,gdje su sami zapovjednici na svoj račun popravljali svoju utvrdu.O radovima na izgradnji ili popravku tvrđave brinuli su se u ime države b i n a-e m i n(građevni povjerenik) i bašmimar ili sermimar(glavni graditelj) Bosanskog pašaluka.I jednog i drugog službenika postavljao je bosanski vezir,prvog za svaku gradnju posebno,a drugoga stalno.Bina- emin je bio upravni,komercionalni službenik,a bašmimar uvijek stručna osoba,koja je ustanovljavala potrebu i troškovnik izgradnje ili popravke te davala projekat i izvodila samu gradnju.

Na izgradnji ili popravku tvrđave radili su č e r a h o r i, z i d a r i, l a g u m d ž i j e  i  d u n đ e r i.Svi su ti majstori bivali domaći ljudi,najvećim dijelom kršćani.Zidari(duvardžije),lagumdžije i dunđeri radili su pod plaću,a čerahori besplatno,jer je postojala nametnuta obaveza nekih sela,da daju besplatne čerahore za gradnju i popravak utvrda,mostova i nekih drugih državnih objekata.Iz raznih izvora se zna,da je, na pe.,Fojnica uvijek davala lagumdžije,a Mostar,Ljubinje,Prijedor,Zenica,Jajce i Srebrenica čerahore,zidare i dunđere.Ti domaći majstori odlazili su na rad i izvan Bosanskog pašaluka.Tako je,na pr.,god.1685 došao u Mostar ferman,da Hercegovački sandžak opremi 300 majstora kršćana za popravak grada čak u Budimu.A god. 1693 izdat je ferman,kojim se traži,da Bosna pošalje 300 majstora zidara,kamenara i tesara za popravak bedema beogradske tvrđave.Sve to upućuje,da su domaći ljudi bili majstori svoga zanata,a to potvrđuju i brojni očuvani spomenici,koje su oni izvodili.

 

Izvor:Alija Bejtić-Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini-

Izbor:Kemal Mahić

1749 Posjeta 1 Posjeta danas