SA DRUGE STRANE MENE, Veid Delalić

Leptir, štiglic, slavuj caruje

u mahali, nekad punoj zivota.

A Ramazan se razlegao milinom svojom po travi, sipku i smokvi što ce da slasno bukne.

Tišina u mojoj mahali a ja nasred nje, sam i sa svima koji vec odavno tu ne zive.

Ne čuje se graja bezbrizne djece.

Ne čuju se dikele moga oca, ni sindjiri koji se vuku po sokaku komsijine koze koja dolazi da se napoji. Pozednila je ljekovita trava i Hercegovačko sunce. Ni babe Mace nema da provede ovce a ni Marka.

Sve je utihnulo kao da čeka povratak umrlih.

Ne leprsaju više po kaldrmi dimije mahalskih nena. Jedna od druge odlaze i dolaze. Nose sahane i tanjirice sa poklopcem od bakra.

U njima radost i miris Ramazanski.

Tišina, samo ptice se čuju.

Ne čuje se top sa Butorovice.

Ne razbija više slatko iščekivanje zeljenog iftara.

Nema više ničega.

Samo onaj isti osjecaj u grudima.

Spušten negdje odozgo.

Harmonija u srcu me smiruje.

Ništa više nije isto vani…a unutra sve u meni kao ovo proljetno cvijece buja. Isto je kao i nekada i nikada se promijeniti nece.

Glasovi sjecanja me drze ko bršljan staru suhozidinu.

Neka me još malo da mirise iftara osjetim, iz davno oronulih domova.

Neka me tu nek milost Bozja mi vrati uspomene i iznjedri suzu radosnicu rad vidjenja djetinjstva ranog i dragih ljudi.

Vec odavno su preselili a Ramazan ruh njihov mahalu opet spojio i miluje.

 

Veid Delalić, 18.05.2018

1389 Posjeta 1 Posjeta danas