Nana – nena

Nikad ona nama to nije ispričala. Ona je to nama životom živjela. I neka oproste mati i otac, ali to smo mi od nane naučili.

Nana nas je čuvala. Otac i mati bi rano otišli na posao, pa su sva buđenja u jutrima djetinjstva bila obilježena naninim glasom:

– Hajte, lipi moji. Hajte, Bog vam svako dobro dao. Hajte, ustanite.

A ako je bilo pojedinačno: Hajde, oko moje. I drugo oko moje. Tarike i Faruke.

Nikad naredba, uvijek molba. Čak i kad bi nam morala nešto narediti, nana je nalazila načina da to bude u formi i u tonovima molbe. Ne, nije nana koristila molim te, ali je svaki pokret i svaka riječ bila, u stvari, to molim te, taj čarobni ton koji pravi razliku.

Kad bi nas htjela zamoliti da njoj nešto učinimo, dodamo joj vode, ili neku drugu sitnicu, obavezno bi na kraju svoje molbe dodala: ne bilo vam zapovidi. I onda nam ništa ne bi bilo teško.

Nema to veze sa položajima i moći. Nema nikakve veze sa nadređenima i podređenima, onima gore i onima ispod njih. Nema veze sa odgovornostima. Ima veze samo sa naninom blagošću. Sa ljudskošću.

Od kada sam počeo raditi, ima tome skoro dvadesetipet godina, ne moja pamet, nego nafaka je odredila da sam uvijek nekom bio nadređeni. Samo jedna, ili pet, ili deset, ili pedeset, ili sto, ili, kao sada, 250 osoba je bilo u situaciji da im na nekakav način budem šef. Bog mi je svjedok, a i mnogo ljudi može posvjedočiti, da nikad nisam izdao ni jednu naredbu, nalog ili zapovijest, a da na kraju nisam dodao i ono molim te. Lakše ljudima, lakše i meni. Nana me naučila.

Zato vas molim, kad razgovarate, kad izdajete naloge ili naredbe, kad ste nadređeni i kad ste podređeni, čak i kad mislite da ni od kog ne ovisite, kad mislite da ste moćni i kad znate da ste nemoćni, budite fini sa ljudima. Dodajte ono molim te na kraju. Lakše će vam biti i više ćete postići.

Ne bilo vam zapovidi.

Tarik Dodić, F.B.

2148 Posjeta 2 Posjeta danas