Sredinom 19.-og stoljeća imam i hatib žabljačke džamije i mualim bio je Ibrahim ef. Sadiković, sin Abdulaha, unuk hadži Derviš ef.
Godine 1849. prepisao je dva djela iz sintakse arapskog jezika i zbirku salavata i dova 1859. godine. Na prepisima se potpisao kao Ibrahim b. Abdulah b. Hadži Derviš Sadik-zade ili Ibrahim, sin Abdulah Sadikov, učenik čuvenog ljubuškog alima Sejjida Mehmeda Emina Krehe (Krehića ). Rukopisi se čuvaju u Arhivu Hercegovine u Mostaru. (1)
U toku 1854. godine prepisao je kasidu u slavu poslanika Muhammeda, a. s. koju je na arapskom jeziku spjevao Muhammad b. Sa‘Id b. Hammad b. Muhsin b. ‘Abdullah al-Busiri, Šarafuddin, rođen 608/1211., umro 694/1294. godine. Na kraju spjeva (v. 1. 20b) nalazi se bilješka u kojoj se navodi da ga je 1271/1854. godine prepisao Ibrahim b. ‘Abdullah Sadiq-zade (Sadiković).
Prepis kaside je izuzet 1980. godine iz velike zbirke rukopisa koji su se čuvali u žabljačkoj džamiji i po odobrenju mutevelije hafiza Sabita ef. Tančice predat Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. (2)
Poznato je da su ljubuški imami i mualimi bili neredovno i nedovoljno plaćani i da su im često vjernici pomagali prema svojim mogućnostima. Ljubuški vakuf nikada nije bio bogat, iako je u gradu živio ne mali imućih ljudi. Kako Vakufska komisija u Sarajevu nije određivala plate prema vakufnami, u Ljubuškom je bilo na snazi pravilo „prihodi su jednaki rashodima“. To je često dovodilo do nesporazuma. Tako 1893. godine Ibrahim ef. Sadiković, imam, hatib, mutevelija i mualim sibjan džamije na Žabljaku nije bio saglasan sa odlukom Vakufske komisije u Sarajevu da vrati 15 forinti i 84. novč. Tražio je, s neskrivenim ogorčenjem, da mu se plata određuje po vakufnami vakifa Sinan hadži Muhamed-age, a ne po nekim, njemu potpuno nepoznatim mjerilima. (3)
U većini pisanih izvora navodi se kao Ibrahim, u nekim kao Ibrišim. Zanimljvo je da je jednom od njegovih brojnih unuka ime Ibrahim, drugom Ibrišim. Njegovi sinovi su Abdulah, Abdulfetah i Kasim.
Abdulah ef. Sadiković
Rođen je 1867. godine u Ljubuškom. Osnovnu narodnu školu završio je u svom rodnom mjestu. O daljem školovanju nema dostupnih podataka. Po narodnoj predaji nauke je završio u Istanbulu kao i njegov prethodnik Husein ef. Ibrulj. To povrđuje jedan rukopis koji je Abdulah ef. kupio za vrijeme školovanja u Istanbulu i poklonio žabljačkoj džamiji.
Bio je dugo godina imam i hatib žabljačke džamije, kasnije mualim mekteb iptidaije, poslije Husein ef. Ibrulja, prije hadži Hamid ef. Omerhodžića. Pisani izvori o njemu zasada nisu poznati osim nekoliko novinskih napisa u „Bošnjaku“ iz 1904. i 1906. godine.
Neki Ljubušaci su se žalili na loše ponašanje djece kad idu u mekteb i iz mekteba i okrivili mekteb hodže da posvećuju malo brige za njihov odgoj. To se u prvom redu odnosilo na upravitelja mektebi iptidaije Abdulah ef. Sadikovića:
„Tuži nam se prijatelj lista iz Ljubuškog da tamošnje mekteb hodže vrlo malo posvećuju brige za povjerenu im dječicu, osobito kad ova idu mekteb i iz mekteba. Djeca idući ulicama tuku se međusobno, psuju se i bacaju kamenje, te i ostale mimoprolaznike uznemiruju tako, da je upravo pogibeljno ići ulicom, kad se djecu iz mekteba puste. Nu toga ništa mekteb hodže ne vide, ili bolje rekuć neće da vide, nego se ni malo ne brinući, ništa ne poduzimaju da djecu priuče uljudnosti na ulici kao i u mektebu. Trebalo bi da se gg. mekteb-hodže ugledaju na gg. učitelje Narodne osnovne škole, pa da se i oni onako za dobar odgoj djece pobrinu“. (4)
Ubrzo je stigla reakcija Ljubušaka „za hator istine“. Autor demantija vidi u Abdulah ef. „uzornog čovjeka, čelik muslimana, dobroželitelja svakog islamskog napretka, dobra savjetnika i u svojoj zadaći savjesna muža“:
„Cijenjeni gospodine uredniče! Uvjeren, da Vam lebdi pred očima samo sreća i napredak našeg milog naroda, a naročito Muslimana i islamskih interesa i probitaka, te za to latih se pera, da za hator istine napišem slijedeće: U 24. broju „Bošnjaka“ od 15. juna o. g. meni dobro poznati sebičnjak napisao je nekoliko redaka o neurednosti ovdašnje mektebi-ibtidaije. Ovo neistinito klevetanje i piskaranje, slabo se dojmi ovdašnjih Muslimana, te me zamoliše, da javnim putem radi istine i islamskog napretka, te neistinite navode pobijem. Premda sam poznavao ovdašnjeg upravitelja ibtidaije gosp. Abdulah ef. Sadikovića kao uzorna čovjeka, čelik Muslomana, dobroželitelja svakog islamskog napretka, dobra savjetnika i u svojoj zadaći savjesna muža, ipak sam čekao priliku kako će i sami neprijateji (premda su srcem uvjereni) i svoj jezik i pero ustegnuti od neosnovanih kleveta; i zbilja na dan 21. jula u četvrtak ranim jutrom skupila se silesija građana Muslimana pred zgradom mektebi-ibtidaije, jer je oglašeno da će se taj dan ispiti obdržavati. Malo za tim prispio je i naš kotarski predstojnik, gospodin Đuro Paulić sa ovdašnjim šeriatskim sudijom Ahmed ef. Ekićem, da se na vlastite oči uvjere o napretku postignatom tokom godine. Ispiti su započeli, te u I i II sunufu ona mala dječica od koje se čovjek ne bi nadao, pokazaše svojom uljudnom prijaznošću i razboritim odgovaranjem na stavljene im upite, da su gg. muallimi bili svjesni svoga zvanja i položaja, a kad je na red došlo da se pita III sunuf, (rang, o. a.) zapanjen sam ostao kako se odgovara iz čega se je moglo vidjeti da se gg. muallimi nisu ograničili samo na propisano gradivo, jer poznajući siromašno stanje naroda, koje mu onemogućuje nastavu nauke, uvidili su, da će većina te naše uzdanice samo sa tim ostati, pa su sve sile upregli, da što temeljitije vjersku klicu zasade, da ne bude samo: “ja sam Musliman“, nego da tome i dokaza pruži. Tu sam gosp. Uredniče, vidio mnogu suzu radosnicu u oku roditelja, kojom pokazuju osobiti naklon i zahvalnost gg. muallimima za njihov trud i nastojanje. Meni nije do toga da se prijeporim ni s kim, ali mi je žao kad se nevin napada, a osobito ljudi, koji sve sile ulažu, kako bi što bolje Islamu koristili, te molim svu braću Muslimane širom Bosne i Hercegovine da ovake stvari dobro prouče, pa onda za pero prihvate, jer mnogo pero zlo počini, koje je teško ispraviti. Ovim putem gg. muallimima čestitam na dobrom uspjehu, moleći ih da i u buduće istom marljivošću nastoje, za što će ih Svemogući bez sumnje obilno nagraditi. Gosp. Uredniče, primite mahsus selam od Vašeg Fahrije“. (5)
Kad je izabran za načelnika grada, Abdulah ef. nije prestao obavljati dužnosti upravitelja mektebi iptidaije i mualima. To je izazvalo reakcije ljubuških muslimana:
„Javljaju nam iz Ljubuškog, da je ondašnji muallim mektebi-ibtidaije A. S. izabran za načelnika. Pošto sada novoizabrani načelnik ima puno posla, to naš dopisnik tvrdi, da više ne može u redu da dolazi i sitnu dječicu kako treba i kako je do sada činio, podučava, zato moli slavno vakufsko ravnateljstvo, da bi im izvoljelo čim prije drugog muallima spremiti, jer da je šteta, da sitna dječica ostaju bez muallima, koji je potreban, da po cijeli dan bude kod njih, a ovako ne može, jer kroz cijeli dan neće se sadanji načelnik, pošto je zapriječen, ni dvaput po pola sata u mekteb navratiti, a to je vrlo malo. Osim toga ima, hvala Bogu, dosta muallima, pa nije ni potrebno jednog čovjeka teretiti sa dva posla načelništvom i muallimlukom“. (6)
“Tuže nam se iz Ljubuškog kako je tamo velika poteškoća nastala u nastavi dječjoj zbog toga što je Abdulah ef. Sadiković i dalje ostao muallimom, pošto je primio načelničku čast i odgovornost na se. Osim toga je isti gospodin i vekil svoga oca Ibrahim ef. Vrlo je lijepo uživati veliku čast među svojim, te biti postavljen na razna mjesta, ali samo u slučaju ako se i dužnosti skopčane sa tim zvanjima mogu savjesno vršiti. Ali se Ljubušaci tuže, da su im djeca u opasnosti da budu sasvijem zanemarena jer gosp. načelnik dolazi samo onda u mekteb, kad mu to dopuštaju njegovi drugi poslovi. S toga mole vakufsku upravu da se čim prije pobrine za ovu stvar, da djeca ne ostaju bez nadzora i uzgoja. Inače bi bolje bilo da se sva izvade iz mekteba te pošalju na zanate ili kakve druge korisne poslove”. (7)
Na oba neistinita napisa Abdulah ef. je odgovorio u „Bošnjaku“: „U Vašem cijenjenom listu od 13. Muharema 1324. broj 10. među domaćim vijestima uvrštena je crtica „Muallim-načelnik” gdje javlja nekakav dopisnik iz Ljubuškoga, da ja dođem u mektebi-ibtidaiju dnevno 2 puta po pola sahata, jer da više ne mogu biti pošto me smetaju i zaprečuju općinski poslovi kao načelnika, te kao patriota moli od Zem. vakuf. ravnateljstva pomoć-naime da se drugi muallim imenuje. Ja ću se ovdje na gornju crticu osvrnuti u toliko, da pozivam g. dopisnika sa svojim pravim imenom, da vidim s kime imam posla, ako bude nužno da kroz štampu njegove skroz neistinite tvrdnje, osobito glede mog dolaska u ibtidaiju, pobijem. Abdullah ef. Sadiković, načelnik i upravitelj mektebi-ibtidaije. (8)
Iza sebe je ostavio suprugu Havu, djev. Gavrankapetanović iz Počitelja i djecu Mesuda (1905), Nafiju (1909), Arifa (1913), Aminu (1915), Fatimu (1918) i Devletu (1920).
Abdulfetah ef. Sadiković
Osnovnu narodnu školu završio je u svom rodnom mjestu. Nakon Darul-mualimina nastavio je petogodišnje školovanje na Šerijatskoj sudačkoj školi i završio je 1899. godine. Kao šerijatski sudija radio je preko 25 godina u Tuzli, Bihaću, Prozoru, najduže u Prijedoru. Kao učenik Šerijatske sudačke škole, a i kasnije u javnim nastupima isticao se kritičkim stavom prema očiglednoj zaostalosti bošnjačkog naroda. Kad je 1902. godine prijetilo gašenje popularnog „Behara“, zajedno s drugim bošnjačkim intelektualcima dao je punu podršku njegovom uredniku Edhemu Mulabdiću. Uzrok krize „Behara“ vidio je u trzavicama i nemaru bošnjačke inteligencije, svjetovne i teološke, bez razlike. U pismu uredniku „Behara“ isticao je s punim pravom i danas aktuelni, „prokleti nemar koji nas toliko pritišće“ kao glavnu slabost bošnjačkog naroda. (9)
Kad je 1907.godine dobio diplomu počasnog člana „Islamske čitaonice“ u Bihaću gdje je ranije pet godina radio kao kadija, u javnoj zahvali Bišćanima isticao je da bi svakom muslimanu trebao biti ideal jedinstvo, bratska sloga i međusobna ljubav…Ta misao treba da je duboko zasađena u srcu svakog muslimana, da se svaki bori svojim silama za ostvarenje njezino načinom osnovanim na razboru i umjerenosti, jer ćemo tako obezbijediti svoj opstanak, osigurati budućnost i zauzeti položaj u životu koji nas po imenu i prošlosti ide“. (10)
Nakon dugog bolovanja preselio je na Ahiret 4. decembra 1930. godine. (11, 12) Iza sebe je ostavio suprugu Hadžeru djev. Mulić i djecu Ibrahima, Hatidžu, Semhu, Fatimu, Atiju i Asafa.
Kasim ef. Sadiković.
Rođen je u Ljubuškom 23. ožujka 1880. godine. Osnovnu narodnu školu svršio je u svom rodnom mjestu. Nakon toga je pohađao medresu u Mostaru, gdje je slušao predavanja poznatih alima Karabega i Džabića.
Po svršetku medrese nastavio je nauke u Sarajevu u Gazi Husrev-begovoj medresi, a zatim na Darul-mualiminu. Po završetku Darul mualimina, pohađao je Šerijatsku sudački školu, koju je svršio s odličnim uspjehom. Godine 1906. postavljen je za šerijatskog sudačkog prislušnika u Ljubuškom, pa je kasnije službovao u raznim mjestima Bosne i Hercegovine kao šerijatski sudija. Po navršetku punih 36 godina službovanja 1941.godine stavljen u mirovinu na svoju vlastitu molbu. U svim mjestima svog službovanja, Kasim ef. je svojom inteligencijom i urođenom ljubaznošću, lijepim ophođenjem, sticao stalno prijatelje i poštovatelje. Najviše je godina službovanja proveo u Ljubuškom, kojemu je sve svoje duhovne sposobnosti iskreno posvetio. Preselio je na Ahiret 1. travnja 1944. godine nakon kraće bolesti. (13)
Kasim ef. je aktivno sudjelovao u društvenom životu grada. Vrlo obrazovan, skroman i tih, bio je ne samo vrlo cijenjeni kadija, nego i dragocjeni savjetnik svojim sugrađanima. Poznata su njegova predavanja o historiji i kulturi islama u žabljačkoj čitaonici „Iršad“. Iza sebe ostavio Seidu, Sadetu, Sehlu, Feridu, Fatimu, Ibrišima, Enesa i Džabira.
1.Hasandedić H., Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Svezak II, Arhiv Hercegovine, Mostar 1977.
2.Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa. Svezak 18. Obrada Haso Popara. Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2013, 10032, p. 268.
3.Arhiva Gazi Husrev-begove biblioteke, Zemaljsko vakufsko povjerenstvo (ZVP) 1079/58/893.
4.Mektebska djeca u Ljubuškom. Bošnjak 1904, 24, 2.
5.Fahrija. Naši dopisi. Bošnjak 1904, 31, 2.
6.Mualim-načelnik. Bošnjak 1906, 10, 3.
7.Mualim ili gradonačelnik. Bosansko-hercegovački glasnik, 1906, 30, 5.
8.Naši dopisi. Bošnjak 1906, 14, 2.
9.Pismo Abdul-Fetaha Sadikovića, Behar, 1902, 24, 373-5.
10.Javna zahvala. Bošnjak 1907, 3, 3-4.
11.Anonim. Inna lillahi!, Jugoslavenski list, 1930, 284, 5.
12.Anonim. Novo vrijeme, 1930, 48, 4.
13.Kovačević Asim. Merhum Kasim ef. Sadiković, El Hidaje, 1944, 6, 221.
SADIKOVIĆ HALID