Pored pojaseva posebno mjesto među izrađevinama od srebra zauzima bosansko posuđe. Čini se da je najveći interes van Bosne pokazivan upravo za bosansko srebreno posuđe, pa ga iz tog razloga nalazimo u posjedu ne samo susjednih vladara i vlastele, nego i u posjedu stanovnika mnogih primorskih gradova.
Nikola Kotoranin, kancelar despota Đurađa, u svom testamentu pisanom u Smederevu 1445. godine razlikuje “kup izrađen na bosanski način” (cuppa lavorata al modo bosninexe), od “čaša izrađenih na ugarski način” i bokala izrađenog na turski način.
Wencel je svojim istraživanjima došla čak do zaključka “da najvažnija umjetnička forma srednjovjekovne Bosne u XIV I XV stoljeću nisu stećci. Glavna bosanska umjetnička forma bile su tucane, ornamentisane srebrene i posrebrene zdjele, napravljene od metala iz bogatih bosanskih rudnika, dok su dekoracije na stećcima njihova reducirana forma.”
Ona konstatuje da proizvodi poput luksuznih posuda izrađenih u srebru ili pozlaćenih, te heraldički prstenovi nikada nisu proglašeni kao bosanska umjetnost, a zapravo su u najbližem srodstvu sa stećcima.
Stilskom analizom srebrenih i pozlaćenih zdjela, M. Wencel dokazuje da su one i po formi i po ornamentici pripadale specifičnom bosanskom stilu. Time ona osporava Anđelićevu tvrdnju da se ne može znati “da li su tzv. bosanske srebrene zdjele bile bosanske po formi ili po ornamentici; sigurno je samo da su bile umjetnički ukrašene (lavorate) i obično pozlaćene”.
Hanap, srebro, kraj 14. ili početak 15. st.? Hercegovina ili Zadar?, Muzej za umjetnost i obrt Zagreb (foto: S. Budek)
.
Luksuzno srebreno posuđe bosanske izrade (pladnjevi, zdjele, čaše, kupe, pehari i dr.) u pisanim dokumentima se spominju početkom XV stoljeća.
Srebreno posuđe često je imalo na sebi žig vlasnika. Jedna plitica (tacna) sa žigom bosanskog kralja Tvrtka poklonjena Mihi Madiju spominje se kao zalog u Splitu 1429. godine, a dvije srebrene plitice (tacne), od kojih također jedna sa kraljevskim žigom, spominju se u ostavštini Dujma, sina protomajstora Ivana, klesara iz Splita.
Srebreno posuđe je bilo predmet poklanjanja u diplomatskim misijama bosanskog poslanstva. Godine 1451. bosansko poslanstvo je donijelo na poklon u kraljevo ime, duždu u Veneciji, četiri srebrene kupe.
Posebno su u Veneciji bili cijenjeni hercegovi pokloni, zbog svoje izrade i vrijednosti. Čini se da je i jedna velika srebrena tacna bosanske izrade, sa cvjetnom dekoracijom u sredini, bila poklonjena Sliku, kancelaru Fridriha III, o čemu postoji jedna bilješka zapisana od splitskog notara 1494. godine.
Detalj hanapa – lavovi
/
Hanap, srebro, domaći bosanski majstor, 15. st., Franjevački samostan, Fojnica
.
Bosanska kraljica Katarina založila je u Splitu pozlaćeni srebreni pehar specijalne izrade, koji joj je vraćen 1469. godine u Rim, gdje se sklonila nakon pada Bosne pod osmansku vlast.
Vladislav Kosača 1474. godine deponuje u Zadru svoju srebreninu, u kojoj se pored ostalog nalaze: vrčevi, srebreni, iznutra pozlaćeni, čaše, slanici, kutlače, viljuške, veliki i nešto manji srebreni i iznutra pozlaćeni pehari (cupam), veliki pladnjevi sa utisnutim vojvodinim žigom, a na jednom od njih uokolo ispisanom legendom “bosanskim pismom”.
Svojim testamentom iz 1478. godine kraljica Katarina ostavlja djece pored ostalog i dvije srebrene tacne, te dva srebrena vrča sa poklopcima, a njena dvorkinja Mara Mišljenović svojim testamentom iz 1485. godine ostavlja svom sinu Petru 20 dukata, dvije srebrene čaše, tri prstena i neku odjeću.
Izvor: “Bosanski stil – jedna od osobenosti bosanskog srednjovjekovlja”, Vesna Mušeta-Ašćerić
Fotografije iz rada “Prilog poznavanju bosanskih hanapa”, Arijana Koprčina
(miruhbosne.wordpress.com)