Konjic grad na Neretvi, granici između Bosne i Hercegovine, koje mnoge znamenitosti iz daleke i bliže prošlosti. Grad Zuke Džumhura, Lazara Drljače, drvorezbarstva, namjenske industrije je u proteklom ratu zadobio vrlo loš imidž. Međutim, jedna fotografija postala je simbol suživota u Konjicu.
Dva vjerska objekta crkva sv. Vasilija Velikog i džamija na Vardi pod određenom uglu pokazuje suštinu proteklog rata. Sačuvana crkva i džamija bez vrha munare najbolje svjedoče o 90-tim godinama. Ovo je najbolja poruka za genracije koje dolaze.
Crkva sv. Vasilija Velikog u Konjicu, općina Konjic, Bosna i Hercegovina, pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi i eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj. Proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
U periodu 1878-1918, na području današnje opštine Konjic, izgrađena su dva vjerska objekta: Crkva svetog Vasilija Velikog u Konjicu, 1886. godine i Crkva svetih apostola Petra i Pavla na Borcima, 1896. godine.
Vardačka džamija u Konjicu smještena je u naselju Varda po kom u narodu i nosi svoje ime. Vardačka džamija je, po Hivziji Hasandediću, bila jedna od osam molitvenih mjesta koje je spomenuo Evlija Čelebija u svom „Putopisu“ 1664. godine. Hivzija Hasandedić navodi da je graditelj ove džamije Husein-beg starenik vardačke porodice Mulić. Pretpostavlja se da je njegov mezar onaj koji se i danas nalazi uz mihrabski zid Vardačke džamije. (Hivzija Hasandedić: Hercegovački vakufi i vakifi, 65.)
Dr. Jusuf Mulić u knjizi „Konjic i njegova okolina za vrijeme osmanske vladavine“ navodi da je ovu džamiju sagradio Husein-beg buljukbaša, sin Mehmed-bega. (Mulić, nav.dj. str. 156.)
U knjizi „Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva“ dr. Mulić, navodeći da je kao vakif Vardačke džamije naveden Husein-beg Mulić i prateći dolazak Mulića u Konjic, izvodi zaključak da ova džamija nije mogla biti sagrađena do 1684. godine kada ova porodica tek dolazi u Konjic iz Boke Kotorske.
U zabilješci u ruznamče defteru za ovu džamiju se navodi podatak o imenovanju imama. Godine 1769/70. je umjesto Huseina postavljen Fazlulah. Tu se navodi da je Husein-beg po činu buljukbaša i da mu je otac bio Mehmed-beg.
Služeći se ovim podacima dr. Mulića, logičnije bi bilo ili smjestiti gradnju ove džamije u XVIII stoljeće, iza 1720. godine, ili uzeti u obzir mišljenje Hivzije Hasandedića da je ona sagrađena prije 1645. godine, čemu sam lično bliži (opaska E.Bajića), jer ako je Husein-beg naveden kao vakif ove džamije ujedno imam koji se spominje u prije navedenom ruznamče defteru iz 1770. godine, onda, uzmemo li u obzir da je on tada imao i 60 godina (što ne mora biti tačno), pa neka je džamiju napravio sa svojih 25, ispada opet da Vardačka džamija nije mogla biti sagrađena prije 1730. A kako se 1604. godine u vlasništvu vakufa mesdžida Ahmeda Tabanice navodi da je na Vardi imao 30 kuća koje je izdavao pod zakup, logičnije je zaključiti da bi u tako naseljenoj mahali trebala biti i džamija.
Ime „varda“ izvedeno je iz latinske riječi gvardia, što znači straža, stražarnica.
Ova džamija je od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 1971 godine, bila od strane ondašnejg režima pretvorena u magacin.
Od 1971. godine, je vraćena je na brigu Islamskoj zajednici i do 1973 se renovirala, te se od tada u njoj klanja svih pet vakata namaza.
Vardačka džamija je, prije prvog proširivanja i obnavljanja 2008/09. godine, imala kvadratnu osnovu 7,6 x 7,6 m. Krov je bio na četiri vode i prvobitno je bio pokriven pločom. Ulazna vrata su bila svedena na ćemer, a okvir od kamena s dvokrilnim vratima. Unutrašnjost džamije nije imala nikakvih posebnih dekoracija. Mihrab je do obnove bio uklesan u zid džamije bez dekoracija.
Kao i većina Konjičkih džamija i Vardačka džamija je priličito oštećena u agresiji na Konjic, odnosno čitavu Bosnu i Hercegovinu, u periodu 1992-1996.g. Eksplozivnim sredstvima (najvjerovatnije tenkovskim projektilom ispaljenim iz pravca Boraka) uništen joj dio munare iznad šerefe a od posljedica granatiranja došlo je i do drugih oštećenja na krovu i zidovima džamije.
Prilikom obnavljanja vođeni idejom da munara ove džamije bude znak spomena na vakat koji smo preživjeli predstavnici Islamske zajednice su odlučili da restaurirajući ovu džamiju i munaru ne obnavljaju dio koji je porušen tako da je ovo danas jedna od rijetkih džamija u Bosni i Hercegovini koja nema vrh munare.
Imami u ovoj džamiji od njenog renoviranja 1973. g.: Smajil ef. Prevljak, Omer ef. Kozić, Omer ef. Mulamehmedović, Osman ef. Džajić, Numan ef. Ćosić, Ahmet ef. Zatega i sadašnji imam Alija ef. Drkić.
Priče iz Hercegovine