U svijetu koji nestaje i prestaje, mijenjaju se društveni odnosi gotovo svakodnevno,pa onda sa uzdasima se podsjećamo velikana u oblastima koja su iznjedrena kroz protekle živote ljubuških žitelja koji su u različitim oblastima naših života davali svoj obol i doprinos zajednici u kojoj su živjeli.
Jedan od takvih je i ljubuška nogometna legenda Ante Šoše zvani Braco i zahvaljujući našim godinama mogli smo pratiti njegove nogometne dane u klubu naših dana i noći:N.K.“Sloga“ Ljubuški.
Jedna od odluka političkih i sportskih struktura krajem pedestih i početkom šestdesetih godina prošlog stoljeća(XX) je bila da organizira nogometno takmičenje sela,ulica,naselja u nogometu,kako bi se omladina „zabavila“ igrajući nogometnu ligu(Prvenstvo i Kup) i time zadovoljila opće interese žitelja Ljubuškog ali i aktivnih sudionika koja su prezentirala u sportskoj opremi svoje ulice i naselja na zadovoljstvo nogometne poblike na prikladnim igralištima na otvorenom.
Tako se pojavio Ante Šoše(Braco),koji je najviše vremena branio boje N.K.Pješak-a(Predgrađe) u prvenstvima malog nogometa.U tim takmičenjima isticale su se nogometne ekipe iz Vitine,Pobrišća,Gožulja,Škole učenika u privredi(ŠUP) i nekih radnih organizacija(Duhanska stanica) i druge.
Tada je već bilo očigledno da je „prva violina“ svih ekipa bio Braco Šoše i da će on i njemu slični nogometaši biti okosnica nove novoformirane ekipe N.K.“Sloga“Ljubuški.
Antu Šošu sam zapamtio još kao dječak koji je iz ljubavi prema N.K.Velež(Mostar) češće putovao u Mostar autobusom(mercedes sa „njuškom“).Na odmorištu u Čitluku(ispod stana čitlučke legenda „Bimbe“Lukende) primjetio sam brijačku radnju Ahmeta Osmića „Brice“ i dječaka u bijelom radnom mantilu,koji je slovio kao njegov pomoćnik.Naravno,uz radnju je bio parkiran „Bricin“ automobil,DKW,koji je tada izgledao ono što danas predstavljaju automobili dimenzija malog jednosobnog stana(Hunday Santa Fe,BMW x5,Toyota Rav 4000,Landroveri…) u kojima se vozikaju političari i tajkuni,izigravajući „bitanga i princeza par ooo0ooo ne ide to…“Naravno,oni ne znaju da su postojale fiće,spačeki,mini-morisi itd.
Braco se odlučio za brijački zanat,jer jednostavno nije zapamtio oca,koji je poginuo 1945.godine,a majka se uskoro preudala,pa je Braco kao golobradi mladić,nastavio živjeti sa svojom babom provodeći vrijeme na Humcu i Predgrađu.
Igrajući za N.K.Sloga-Ljubuški,Braco se dokazivao kao „čarobnjak s loptom“ što su zapamtili mnogi odbrambeni igrači protivničkih ekipa na stadionu Babovac(staro igralište).
U dragom sjećanju mi je ostao Bracin neobješnjivi dribling na utakmici N.K.“Sloga“-N.K.“Turbina“(Jablanica) kada je na desnom krili Šoše protivničkog beka „zalomio“nekoliko puta,tako da „jadničak“ nije znao u jednom momentu,pored aut-linije,gdje je?!Kada su navijači „Sloge“ očekivali da Braco krene prema protivničkom golu,jer mu je put bio „otvoren“,Braco se vratio nazad i još 2-3 puta „promješao“ nesretnog beka i onda centrirao saigračima u protivnički šesnaesterac.
Domaća publika je bila u deliriju,a Braco je pokazivao modrice koje mu je zadao protivnički bek u predhudnim duelima.Tada nije bilo „žutih kartona“,jer je sudac trebao reagirati pod izgovorom „omalovažavanja protivnika“.Nekih desetak godina kasnije pročitao sam u novinama da je ovakvu „seansu“ izveo legendarni Garinča(Brazil) iz istog razloga-da kazni beka što je do tada bio izrazito grub prema Garinči.
Suvremena sportska analitika u grupnim sportovima je posljednjih desetljeća uvela termin-asisent(dodavač).Pored strijelaca(nogomet,košarka,rukomet,hokej itd) najveće priznanje uživaju asistenti a u tome je Šoše Ante bio pravi virtouz jer je većina golova koje je „Sloga“ postizala bila uz „dodavanje“ Šošine lopte,koje su „imale oko“ za postizanje zgoditaka.Takvi su bili Toni Kukoč(košarka),Ivano Balić(rukomet),Safet Sušić(nogomet )itd.
Kada bi Ljubuški imao Muzej voštanih figura za sportiste,onda bi u njemu bilo rezervirano mjesto za lik Ante Šoše-Brace.On je to zaslužio živeći za N.K. „Sloga“,kao igrač,kao trener,kao drug,kao gospodin,kao „ljubuška raja“.
Isto tako,da Ljubuški ima Spomen-sobu,kao g r a d ,trebao bi svoju sportsku historiju ukrasiti fotografijama istaknutih sportista kao napr:Ante Šoše-Braco,Tonka Knezović,Marko Primorac(Marka),Gojko Medić,Rogić Slobodan-Bodo,Edo Džajo,Rade Nosić,Ljubo Milas,Mile Šimunović(Cikurija) i mnogi drugi iz nogometa.
Ovo bi isto trebali uraditi barem klubovi,kako bi se javnost uvijek podsjećala na ljude(igrače) koji su „ostavljali srce“ na terenu za boje Ljubuškog.Slični zadaci se postavljaju pred klubove kada igrači obole,kada umru, da barem ostave pisani trag u medijima da takvih više nema na ovome svijetu.
Da se ne bi desilo „sve će to o mila moja,prekriti snijegovi i šaš“.
U privatnom životu Ante Šoše(Braco) je zaključio „sportski brak“ sa Mirom Spajić,kćerkom Ljubice i Stipe Spajića(Sudija za prekršaje).
I Mira Spajić je bila igračica RK“Izviđač“(žene),kao što su to bili i njena braća:pok.Vladimir Spajić i Tonko Spajić.
Mira i Ante su nam podarili dvoje djece:Daria(1971) i Marietu(1975).U njima vidimo njihove roditelje,naš Ljubuški,ljepotu ljubuškog jutra,vedrinu ljubuške noći,kulturu i civilizaciju prošlih i sadašnjih vremena.Znamo da su rado viđeni u društvu jer svojim šarmom su „očarali“ svoje generacije ali i one starije a pogotovo mlađe od njih.
Ante Šoše Braco je COSMOPOLITEN!
Ante Šoše Braco je „SVJETSKI A NAŠ“!
Kemal Mahić
