Objavljujemo prvu priču iz knjige dipl.ing. Zvonimira(Mile) Mikulića:“Nebo boje potočnice“ rođenog 1961.godine,inače autora tri romana;“Iza vrata“,“Glavom o zid“ i „Kutak kod Kralja“.(K.M.)
U doba moga djetinjstva informacije su putovale sporo,sok lubenice lijepio se za obraze,a guma za žvakanje bila je prava rijetkost.Sjećam se vremena kada smo ih mogli kupiti jedino kod Ahmetija,na kiosku ispred zgrade Sarajevske banke,zgrade – ljepotice nekadašnje uprave Duhanske stanice,ponosa grada iz doba K. Und K.monarhije.Kod starog Ahmetija mogao si kupiti kokice,pečeno kestenje,bombone,slane koštice,grah tetovac i žvake.Nisam znao zašto,niti sam puno mario,ali imao sam dojam da grah prodaje onako potajice,ispod pulta.Za ponos iz svoga rodnog kraja imao je i poseban slogan:
-Grah tetovac,tri vatre-ko masljo.
Nismo razmišljali što je htio reći niti nas je zanimalo.Barem onda,nije.Nama su bili zanimljiviji veliki,šareni bomboni u prozirnim celofanskim papirićima zavezani za kraj tanke gume,kao nekakav primitivni Jo-Jo,kokice,slatkiši,a osobito da tada rijetko viđene žvake.Ne sjećam se nikakvog slogana za žvake.Očito da starom Ahmetiju nije ni trebao.
Ni žvaka se više ne sjećam,znam samo da su bile tvrde,prekratko slatke i da su se dobro lijepile za kosu.Kada bi te nastavnik uhvatio da za vrijeme školskog sata žvačeš žvaku,zalijepio bi ti je u kosu,na vrh glave,da ti ni Bog,ni otac,ni nitko osim majstora Beće i šišanja na nulericu ne bi mogli pomoći.Biti ošišan do gole kože-strašmo,nezamislivo poniženje za svakog pučkoškolca.Onda se neko dosjetio da se corpus delicti-žvaka može i progutati.Bolje odmah dobiti ravnalom po dlanovima,nego ošišan na nulericu tjednima trpjeti podbadanje drugova.
Čunga-Lunga,Bazooka i Casino u obliku cigareta došle su nešto kasnije kada je stari Ahmeti već bio otišao,ne sjećam se točno,ni kada ni kamo.Žvaka je najednom bilo posvuda,nisu više bile onako dragocjene,čak su ih trgovci koristili za vraćanje kusura.Namjesto sitniša dobiješ žvaku,obično žvaku-cigaretu,a lukavi trgovac nakakvu crkavicu od prometa više-Žvake-cigarete,karte,,sve javno,zakonito,kao da su se trudili odgajati kockare,a ne napredne i uzorne omladince.Što li bi na to rekao dječji pravobranitelj da ih je onda bilo?I kako li je itko,onda,bez njih uopće uspio ispasti Bože pomaži?Kupiš kutiju žvaka Casino;imaš deset tvrdih žvaka-cigareta,izvrsnu prigodu za jačanje čeljusnih mišića,uznapredovali karijes,te još jednu kartu za kartaški špil.Za preostalu pedeset i jednu kartu valjalo se svojski pomučiti.Kao i za sve drugo,valjalo se potruditi,snaći,dosjetiti.I sve je imalo svoju vrijednost,poput tečajne liste u banci.Mijenjaj sličice za klikere,klikere za karte,tucet duplih za onu jednu kartu koja ti baš nedostaje,kockaj,trguj,a znalo je biti i varanja i otimačine.Surov zna biti taj dječji svijet i njegovi zakoni.Ponekad bude surov,ali uvijek pravedan,jer uvijek se nađe netko još jači.Zato,potrudi se,misli,snađi se,pronađi sebi zabavu.Ni da imaš novce,nemaš bogzna što s njima,a pogotovu kada si većinom praznih džepova,u čoporu manje-više sličnih,u stalnoj borbi s dosadnom kolotečinom;kuća,škola,ulica,igralište,ponekad kino,pa opet ispočetka.Možda bi se katkad samo mijenjao redoslijed,ali uvijek isto i stalno tako,sve tamo do ljeta.
Ljeto je bilo vrijeme za zabavu,za dokolicu,za putovanja rodbini i svakodnevne odlaske na rijeku na kupanje.Naravno jedino ako si imao sreću da živiš u gradu i nikoga svoga koji bi se kojim slučajem bavio poljoprivredomm.Mojim vršnjacima koji su živjeli na selu isključivo zbog te omražene poljoprivrede,zbog duhanske smole i ustajanja u cik zore,ljeto bi se ogadilo za cijeli život.Previše tereta za nedorasla dječja pleća,a premalo dječjih radosti.Zato su više voljeli školu nego ljetni raspust.Nevjerojatno!Jest,ali i istinito.Tako je to kada ti je i bezbrižno djetinjstvo luksuz.
Ja ljeta svoga djetinjstva pamtim po jednom događaju koji bi se redovito ponavljao svake godine,otprilike uvijek u isto vrijeme.Možda koji dan prije ili kasnije,ali negdje sredinom lipnja primili bi školske svjedodžbe,nagradu primjerenu uspjehu u školi,uskočili bi u kratke hlače i obavezno i neizostavno išli bi na šišanje kod majstora Beće.Ide ljeto,kupanje,vrućine,duga kosa je suvišna i nepraktična.Naravno,po logici naših roditelja koji su,na našu žalost,o svemu pa i o tomu,imali zadnju i presudnu riječ.Još pamtim bukvicu:
–Kakva moda,kakav Zapad,kao da otuda može doći išta dobroga?Pa što ako pjevač s televizije imaju dugu kosu,oni su popularni,zvijezde,a vi ste učenici i nikada nećete biti zvijezde.Uostalom,kakvi su ono pjevači?Eto,oni Bitlisi,samo se nešto deru,krevelje i skaču po pozornici kao majmuni.Naravno,zasigutno drogirani.Sto posto!I sigurno neće dobro završiti.Sramote i sebe i svoje roditelje.Zato,djeco,sutra ujutro u Beće na šišanje i neka vam kosu dobro skrati otraga.Nećete vi meni biti Bitlisi…
Svi su kosati njima bili Bitlisi.I nije ih zanimalo što ta riječ uistinu znači,a još manje ih je interesiralo kako se točno izgovara,a njihova glazba-najmanje.I nisu se osvrtali na naše suze zbog klempavih ušiju.
Lolek i Bolek imaju klempave uši pa ne plaču,pa onaj mali iz Vuka samotnjaka,Štimac,i on,i još glumi i ništa se ne srami.I nitko od njih nema dugu kosu.
Protiv ovakvih argumenata nismo mogli ništa već pomiriti se s neumitnim i tješiti se da nismo jedini s istom nevoljom.
I tako,već odavno nema Beće,niti se više ima bogzna što skratiti,ali ostalo je sjećanje na jedno vrijeme i na jednog majstora s mehaničkim šišačem koji je toliko puta presudio našoj pomno njegovanoj frizuri.
Beća,kao usamljeni revolveraš,kao Shane,sam u borbi protiv Bitlisa.Beća je jedino umjesto revolvera imao šišač i vjerojatno nije ni bio svjestan svoje uloge.Sigurno da nije znao ni tko su ti Beatles niti je mario.Oni nisu pripadali u njegov svijet.
A kojem smo mi svijetu pripadali?I gdje smo sada?
Izvor:Zvonimir Mikulić-„Nebo boje potočnice“,Ljubuški-Zagreb 2019.
