Enver Đuliman: U Norveškoj nisam, u Bosni me nema

Enver Đuliman je bosanskohercegovački aktivista iz Mostara, ali i stručnjak u polju ljudskih prava, zaposlen u Helsinškom komitetu Norveške. U sklopu komiteta vodi odjeljenje za edukaciju iz ljudskih prava u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, na Sjevernom i Južnom Kavkazu, Zapadnom Balkanu i u Norveškoj. Viši je savjetnik za Zapadni Balkan. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a povremeno predaje na univerzitetu u jugoistočnoj Norveškoj. Redovni je kolumnista u norveškim dnevnim novinama. Njegove knjige “Gradimo mostove, a ne zidove” i “Pomirenje – znakovi na putu” su prevedene na više jezika.

U razgovoru s nama podijelio je iskustva o odlasku i životu u Norveškoj, karijeri i ljubavi prema domovini.

Zbog čega ste otišli iz Bosne i Hercegovine?

– Tragični dio istorije Jugoslavije prihvatao sam kao dat i nepromjenjiv. Mislio sam da je prošlost prošla. Međutim, ratovi iz ‘90-ih učinili su da shvatim da nije. Da se samo nastavlja. U julu 1993. godine sam napustio Mostar. Izašao sam iz rata, ali rat nikako nije i ne izlazi iz mene. Učinio je da u mom životu postoji vrijeme prije i vrijeme poslije. Ne bih znao reći gdje završava prošlost i počinje sadašnjost.

Kako ste se snašli u Norveškoj?

– U Bosni sam bio pripadnik većine, a u Norveškoj sam manjina. Izgubio sam socijalnu mrežu koju sam gradio od rođenja. Svi oni koji su bili oko mene i koji su govorili moj jezik, oni koji su me vidjeli i održavali – nestali su. Pojavila se nova grupa ljudi, i oni su mislili i ponašali se drugačije od mene. Izgubio sam važne dijelove svog identiteta i dobio novi i doživotni – izbjeglica. Moj jezik, moje kompetencije, pa i one socijalne, više nisu važili. Postao sam reducirana osoba. Zbog rata koji sam nosio u sebi osjećao sam se drugačijim od ostalih. Ta nova stvarnost za mene je značila da ću ostatak života provesti na pola puta između Bosne i Norveške, u ničijoj zemlji, gdje ovdje nisam, a dolje me nema.

Život u egzilu zahtijevao je dvije stvari: da se pomirim s gubicima i novom stvarnošću, te da na ostacima ranijeg identiteta i ranijih kompetencija gradim nove koji će mi omogućiti dostojanstven život.

Ratna iskustva, prognanička i useljenička stvarnost tražili su odgovore i imao sam potrebu da ih razumijem i objasnim. Tako sam počeo da postavljam samom sebi pitanja o ratu, identitetu, sebi, drugima. Kroz razmišljanja, dileme, odgovore ocrtavala se jedna nit – dostojanstvo, ravnopravnost, pravda, drugim riječima ljudska prava. Bilo gdje da sam se u tim razmišljanjima kretao, nailazio sam na ljudska prava kao nešto što određuje stvarnost, ali i što nam govori ne samo kakva je ta stvarnost nego i kakva bi mogla biti. To je bio razlog da 1996. godine pohađam studij iz ljudskih prava u Nansen školi na Humanističkoj akademiji u Lilihameru.

Ratne rane i život u prognanstvu dijelili su moju ličnost – s jedne strane sam i dalje imao pozitivan odnos prema pripadnicima naroda s kojima sam ranije živio, a koji su napali moju zemlju i nanijeli joj toliko bola, a mene protjerali u izgnanstvo, a s druge sam osjećao gorčinu, ljutnju i bijes prema istim tim ljudima. Morao sam učiniti nešto da to razumijem, i da vratim ljudsko dostojanstvo i sebi i drugima. Za to mi nisu bila dovoljna znanja koja sam stekao izučavajući pravo. Morao sam znati više o kulturi, religiji, tradiciji, stereotipima, predrasudama, nacionalizmu, patriotizmu, o „nama i njima“ i prihvatanju. Zbog toga sam na Univerzitetu u Oslu u periodu 1997/1998. studirao međukulturno razumijevanje. Nikada u ranijem učenju nisam bio tako primoran da mijenjam samoga sebe kao u toku te dvije godine. Tada sam shvatio da znanje i razumijevanje, pa ni to da postavljamo pitanja, nije dovoljno. Neophodno je da radimo na tome da pozitivne vrijednosti o kojima učimo prakticiramo u svakodnevnom životu i činimo jednim dijelom naše ličnosti. Taj proces traje doživotno.

Pitanje koje je promijenilo život

– Govorio sam o ratu na jednom skupu mladih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kada sam dobio pitanje od djevojčice iz publike: “Kako to da vi odrasli niste uspjeli spriječiti rat?”. Ništa ne može čovjeka promijeniti kao pravo pitanje u pravo vrijeme. Susret s tom djevojčicom, slučajan i sudbonosan odredio je moju karijeru bez koje bi mi nekada možda bilo i lakše živjeti.

Tada sam shvatio da i drugi prognanici imaju isti izazov kao i ja, i da je neizbježno pronaći odgovore i o prošlosti, i o sadašnjosti, a posebno o budućnosti gdje ćemo provesti ostatke naših života. Živjeli smo jedan život, a tražili onaj raniji, gdje je sve funkcionisalo i gdje će svijet i život biti predvidljivi. Trebali smo spoznati kako da se sjećamo a da ne živimo u prošlosti. Znali smo da oprostiti znači otvoriti vrata budućnosti. Trebali smo ići ovim putem, ali nismo znali kako. Nikada ranije nismo išli u školu za žrtve rata i izbjeglice.

U sklopu Helsinškog komiteta Norveške, u kojem radim već 24 godine, pokrenuo sam dijaloško-eduakcijski program namijenjen izbjeglicama iz bivše Jugoslavije još ‘96. godine. Pred nama je stajao izazov da izgradimo most između prošlosti i budućnosti. To je istovremeno bio i izazov da otvorimo procese koji će nam omogućiti da izgradimo novo povjerenje u sebe, u druge, u društvo u koje smo došli, samopouzdanje i da racionaliziramo naše shvatanje stvarnosti.

Sve počinje u riječima, pa je tako jezik trebalo zamijeniti novim koji će graditi pokidane veze među ljudima. To je podrazumijevalo da stari pojmovi dobiju novi sadržaj. Riječi kao istina, pravda, krivica, oprost, prihvatanje, zajedništvo imaju drugačije značenje poslije jednog krvavog rata u odnosu na značenje koje su imale prije. Morali smo tim riječima vratiti dostojanstvo. Morali smo graditi jezik koji objašnjava, a ne opravdava, koji individualizira umjesto što kategorizira, jezik koji rehumanizira, jezik relacija. Jezik koji otvara dijalog između ljudi, a ne između “izama” religija, kultura, nacija i ideologija.

Za takav proces nam je bilo potrebno drugačije znanje, znanje koje će nam pomoći da prevaziđemo traumu, živimo s našim gubitkom, napredujemo i gradimo nove identitete, koje će nam reći zašto i kako treba da mijenjamo naša uvjerenja o sebi, drugima, svijetu, koje nećemo doživljavati kao nasilje nad našim životima i stvarnošću, nego se graditi na njima.

Koliko ste kroz posao imali priliku susretati se s Bosancima i Hercegovcima u Norveškoj i kakva su ta iskustva bila?

– Osnovno iskustvo je da niko od nas u svojoj nesreći nije sam. Da, nas je u Skandinaviji više od stotinu hiljada i svi živimo istu ili sličnu sudbinu. Moram priznati da sam Bosance upoznao tek u Norveškoj. Nikada prije nisam sreo nekoga iz Prijedora, Srebrenice ili Banje Luke. Generalno, naši ljudi su uspješni, a naša djeca su po norveškim službenim statistikama najbolji studenti na univerzitetima u ovoj zemlji, uspješniji i od samih Norvežana.

Koliko često posjećujete BiH i u čemu najviše uživate pri dolascima “kući”?

– Domovinu posjećujem često – službeno i privatno. Službeno kao rukovodilac regionalnih projekata Škola ljudskih prava za mlade i uloga univerziteta u izgradnji mira, kao i projekta Novinarstvo i zločinačko naslijeđe na Zapadnom Balkanu koji je usmjeren ka novinarima iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Osim toga, svake godine sa mnom u Bosnu krene oko 50 norveških studenata političkih nauka, a na taj način Bosna i Hercegovina ulazi u njihove živote i buduće karijere.

Privatno sam najviše u svom Mostaru. Svakodnevno pratim izgradnju hotela Ruža i Neretva, možda i više nego neki Mostarci.

Kakav je Vaš komentar na odnos države BiH prema našoj dijaspori, gdje god se ona nalazila? Kako mislite da bi se on mogao poboljšati?

– “Mlada” bosanska dijaspora je “zapuštena” od naše domovine. Neophodno je razvijati programe koji će je vraćati Bosni i Hercegovini.

Želite li se vratiti u BiH?

– Bosna je geografija moje duše i ja se sve više vraćam tamo.

 

Moja BiH Oslobodjenje.ba

1533 Posjeta 1 Posjeta danas