DA JE GOŽULJ OD DŽENNETA DIO

Rasuti smo širom svijeta, kao zlatne perle. U svojim sudbinama, koračamo gledajući nazad, kroz sjećanja, što ona loša, i ona lijepa. Čovjek je sav od uspomena sazdan. Kako čuvaš uspomene, takav si čovjek. Voljeti svoju rodnu grudu, dio je ljudskosti, neodricanja sebe, svakog pravog čovjeka. Takvi su moji Ljubušaci.

Gdje god da ih sretnem, srećom ih vidim i gledam. Nekada na društvenim mrežama, ponekad u rodnom Ljubuškom, gdje sam ostavio i čuvam sve one lijepe uspomene. Čuvam u onim ulicama, malog ljupkog gradića, koji se ljubavlju zove, sve ono najljepše. Svoju prvu ljubav, nesretnu i nadahnjujuću, svoje prve smokve, koje sam brao sa prozora u mojoj mahali. Čuvam tu negdje, osnovnu i srednju školu, džamiju na Gožulju, hadži Asim ef. Smajića, rahmet mu lijepo duši. I prijatelje čuvam, po onome najljepšem što se može.

Nedavno u tržnom centru Bingo, sretoh mog Ljubušaka, Elvisa Mujanovića. Elvis je isti, samo se malo udebljao, još više uozbiljio, iako ima isti onaj osmijeh; širok, prijateljski, i nikako onaj iza kojeg ne znaš šta stoji.

„Esselamu alejkum, brate Elvise. To si ti?“
„Alejkumu selam, Ado!“ On će, onako po ljubuški, domaće, mojim nadimkom. Jesam, ja sam, samo se malo ostarilo.
„Zapjevali li se ponekad, reci der mi?“
„Jesam, zapjevam, naravno da jesam.“
„Gdje si ti? Šta radiš?“ uzvrati on pitanjima.

I tako smo započeli razgovor. Začudio sam se sebi kako to Elvisa pamtim po lijepom glasu, pjesmi i osmijehu.
Razgovarali smo o svemu i svačemu. Svakodnevne teme o životu, ali nešto me jako dirnulo, i bilo razlogom ovom tekstu.
„Ako meni Allah dž.š. podari pa uđem u Džennet, volio bih da u njemu bude ona moja mahala, Gožulj, česma i džamija. Ljubičice koje sam svakog proljeća brao iz džamijske sofe. Volio bih to, i znaš. Moj Gožulj je u meni, nigdje ne odlazi, niko to meni ne može uzeti“ govorio je emotivno, podignutog pogleda, te mi posta jasno kako je svojim mislima otplovio daleko, dalje od Njemačke, u kojoj se skrasio, a puno dublje, bliže, od bilo čega što ljudi pojmovima vremena i prostora nazivaju.

Muka ljudska izrodi najbolje i najlošije iz čovjeka. U tom trenutku ono ljepše, od boljeg svijeta. Ljubušak ti je, pomislih, ono što voliš, Stari grad, puteljak uz Takale, krivina na Žabljaku, šipci u Glavici, raskoš u Delalića mahali. Ljubušak je mekteb u Pobršću, kuće obnovljene i napuštene. Put od hiljadu suza i još toliko radosti, Ljubušak je, sjećanjima satkan, u prošlost, sadašnjost i budućnost upleten.
Moj ahbab hoće svoj Gožulj u Džennetu. Ima li nešto više od toga?

Admir Delalić

 

1537 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter