Moj svekar Antan je jednom pričao o berbama kukuruza u Slavoniji.Danas,kad razmislim o svemu,Antan je vrlo rijetko pričao o događanjima iz svoga života.Njegova generacija je bila takva.Tek ponekad,u rijetkim prilikama,ispričali bi neki doživljaj,ali na humoran,a ne tragičan način.Jednom riječju-nisu se nikada žalili.Da smo ih barem poticali danam više pričaju o događajima iz njihovih života!!
Ovako,koristim one rijetke kojih se sjetim.Dakle,šezdesetih godina prošlog stoljeća išlo se u berbu kukuruza u Slavoniju.Kao i svi Hercegovci išli su i stanovnici Grede,muška populacija od petnaest do sedamdeset godina.
Sljeli bi u vlak koji bi ih odveo iz Čapljine do Slavonije.U slavonskim selima su spavali u salašima,u hambarima i štalama gazda kod kojih su radili.Isplata je bila u kukuruzu.Šest redova kukuruza se bralo vlasniku,a sedmi red sebi.Zvuči prilično dobra zarada.Bila bi da redovi nisu kilometarski,kakvi mogu u slavonskim i vojvođanskim poljima biti.Kako nitko u to doba nije imao sat,ljudi su se s pjevom prvih pijetlova budili i odlazili u polja kukuruza na berbu.Ali,pijetao na salašima nije bio kao pivac na Gredi.Pjevao je kad mu šune,tako da je znao zakukurikati i u pola noći.Vođa grupe bi ustao i viknuo:
-Ajmo,ljudi,vrijeme je za berbu!
-Čini li se tebi,Antane,da smo tek legli.
-Jest,brte,kao da su ovamo u Slavoniji kraće noći.
-Razabire se kukuruz.Evo nas,stigli smo u polje.
-A što se ovo nikako ne razdanjuje?
U hladnoj noći bi se ljudi smrzavali dok ne bi shvatili da pivac nije kukurikao kad je trebalo.Vratili bi se na salaš i legli u sijeno.Čim bi zaspali pijevac bi opet isto.Tako do rane zore.Jednom,kad bi po tko zna koji put nakon kukurijekanja pijevca,kretali u berbu,Antan je onako umoran po tko zna koji put zašuškan u sijeno rekao vođi grupe:
-Neka nas malo vako,brte moj,taman sam se ugrijao.
Uglavnom,svako jutro u cik zore čekali su ih beskrajni redovi kukuruza kojeg su brali po cijele dane.Sretni su bili kada bi nakon puno dana berbe došli do svog sedmog reda kukuruza.Jednom je Antanov sunarodnjak Matan pitao:
.Gdje je kraj ovome redu,Antane?
-U Čapljini je kraj reda,moj Antane,u Čapljini.
Onako umorni,iscrpljeni,sa svojim zarađenim redovima kukuruza,nakon berbe bi se vraćali kućama na Gredu.Sjeli bi u vlak prema Čapljini.Antan je tada u vlaku prvi put čuo ime Slobodan.Netko je nekoga zovnuo pod tim imenom.Kako mu se trebalo roditi četvrto dijete odjednom mu je sinulo u glavi:
-Ako bude sin daću mu ime Slobodan,a akobude kćerka Slobodanka.Ne želim da zbog imena u životu ima problema.
Tako je i bilo.Rodio se sin i dobio ime Slobodan.
Izvor:Ana Tolić:“ŽIVOT NA GREDI“-Ljubuški 2013.
Priredio:Kemal Mahić