– U kolektivnoj memoriji građana Mostara 9.maj 1993. godine ostaće trajno zabilježen kao vrijeme kada su se na obalama Neretve sukobile dvije nepomirljive ideologije: fašizam sa zapadne strane grada i antifašizam kojeg su baštinili građani i njihovi branioci u okupiranoj istočnoj polovini Mostara. Agresija hrvatskih snaga (HVO i HV), pokrenuta svom silinom u zoru tog 9.maja – kada je cijela Evropa spremala dostojanstvena slavlja antifašističke pobjede u Drugom svjetskom ratu, uprkos nezapamćenim razaranjima gradskih naselja, masovnim progonima, hapšenjima i zatočenjima u koncentracione logore, zaustavljena je u samom centru Mostara pred snažnim otporom branilaca Armije BiH. Grad je mjesecima proživljavao paklenu golgotu, ali je na koncu preživio krvavu agresiju i pobijedio, zahvaljujući ljudima koji su branili svoje porodice, svoj rodni grad i ideje i vrijednosti 9.maja – Dana pobjede nad fašizmom.
Brojni Mostarci će čak i u vanrednim okolnostima pandemije virusa pronaći način da ožive sjećanja na 9.maj 1993.godine, kada je u zoru istog dana, prije 27 godina, na grad izvršena nezapamćeno brutalna višemjesečna agresija od strane snaga Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Bio je to iznenadni, masovni napad na snage Armije BiH, sračunat s ciljem da se u dolini Neretve, brzim vojnim rješenjem ustoliči samoproglašena paradržavna tvorevina “Herceg-Bosna” a Mostar učini stolnim gradom zamišljene “hrvatske provincije”. Tog dana, u zoru, sa zapadnih oboda grada počelo je bombardovanje gradskih civilnih naselja na istočnoj obali Neretve. Uporedo, pred nemilosrdnim strojem pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, započela je sistematska kampanja hapšenja i progona kompletnih bošnjačkih i drugih nehrvatskih porodica iz zapadnih naselja prema istočnim kvartovima Mostara.
Mnogi muškarci su ubijeni pred kućnim pragom, a više hiljada vojno sposobnih muškaraca tog i narednih dana završilo je u masovnim koncentracionim logorima, poput Heliodroma, Dretelja, Gabele, Čapljine, Ljubuškog, Širokog Brijega, Gruda… Odatle, iz tih pogromaških kazamata u kojima su mnogi ostavili kosti, najveći broj zatočenika praktički je raseljen diljem svijeta. Rat je učinio da, uglavnom zahvaljujući etničkom čišćenju, strahu i nasilju, u Mostaru danas nema najmanje 30 hiljada prijeratnih urbanih stanovnika.
Kampanja etničkog čišćenja tog 9.maja započela je uporedo sa višekratnim zahtjevima HVO-a koji je u programu Hrvatske postaje Mostar pozivao pripadnike Armije biH da se predaju i zahtijevao da bošnjačke porodice na prozorima svojih kuća i stanova izvjese bijele čaršafe predaje i lojalnosti novom režimu. Kasnije su pripadnici vojne policije redom upadali u nehrvatske stanove i hapsili i odvodili muške članove familija. Sudski postupci koji će uslijediti dugo iza rata, potvrdili su da su ti masovni upadi vojnika HVO u tuđe kuće i stanove bili motivirani pljačkom, a događala su se i masovna silovanja žena i maltretiranja civilnog stanovništva koje nije imalo priliku da se brani.
Snage Armije BiH zaustavile su pohod hrvatskih jedinica u samom centru Mostara, uzduž cijele glavne gradske saobraćajnice Bulevar narodne revolucije. Ta ulica postala je simbolom otpora Mostaraca tokom cijele devetomjesečne nemilosrdne hrvatske agresije, uz klasičnu vojnu opsadu praćene još i isključenjem električne energije, telefonskog saobraćaja i presjecanjem svih linija snabdijevanja vodom, hranom, lijekovima i drugim potrepštinama. Snage Armije BiH morale su braniti grad uporedo i od hrvatskih i od srpskih vojnih snaga, dok je opsadu trpilo najmanje 60 hiljada stanovnika Mostara među kojima su bile i brojne izbjegličke porodice iz istočne Hercegovine. Bila je to jedna od najkrvavijih vojnih opsada jednog grada u istoriji. Međutim, borci Armije BiH zaustavili su višestruko nadmoćnijeg agresora na početnim položajima.
Iako bez dovoljno naoružanja i municije, sa skromnim obrocima hrane i vode, pripadnici Armije BiH ispisali su od 9. maja 1993.će do sredine zime 1994. godine, nezamislivu i nezaboravnu epopeju borbe za odbranu slobode svog grada, države Bosne i Hercegovine, za vrijednosti dostojanstva i civilizacijskih dostignuća kakve baštini cijela Evropa. Strategija odbrane Mostara organizovana u uskom pojasu teritorija između hrvatskih snaga na zapadnim stranama i srpskih snaga na istočnim padinama Podveležja i Nevesinja, postala je nezaobilazna tema u istraživanjima i izučavanjima stranih vojnih akademija.
U memoriji građana i boraca koji su preživjeli iskustva i strahote opsade i rata u Mostaru i dolini Neretve, taj 9.maj ostaće upisan – simbolički i stvarno, kao veliki datum za istorijsko pamćenje.
Naime, istorija ratnih događaja je zapisala da su baš 9. maja 1992. godine srpske snage osvojile su i privremeno stavile pod svoju kontrolu kompletnu istočnu obalu grada, 9. maja 1993. dogodila se otvorena agresija hrvatskih snaga na Mostar, a 9. maja 1995. godine u srcu Pariza – na Jelisejskim poljima, u legendarnom stroju vojnih delegacija zemalja pobjedničke antifašističke koalicije svijeta u Drugom svjetskom ratu, zavijorila se i zastava Armije BiH, koju je – pred licem cijelog svijeta ponosno nosio jedan od nosilaca odbrane grada, komandant Semir Drljević-Lovac.
Bio je to neporeciv čin i dokaz da je baš Armija BiH, kao legitimna vojska legitimnih struktura vlasti države BiH, bila jedina zastupljena u časnom vojnom mimohodu pobjednika nad zlom Hitlerovske fašističke koalicije. Uz sve to, dok je agresija na BiH tada još trajala, taj čin je bio i snažna potvrda pred cijelim svijetom da se na Bosnu i Hercegovinu gleda kao na suverenu, cjelovitu i nezavisnu državu.
Poslije punih 27 godina od rata i dvostruke agresije koje je pretrpio Mostar, o tim događajima će se ispredati barem tri verzije, uprkos neporecivim pravnim činjenicama utemeljenim i ispisanim što u međunarodnim što u domaćim pravosudnim adresama. Mnogi svjedoci tog vremena u ovom gradu i danas će, mirne duše, stati iza tvrdnji kako tog 9. maja 1993. godine u Mostaru nije započeo sukob između Hrvata i Bošnjaka, nego se radilo o sukobu sviju nepomirljivih ideologija; fašizma, inspiriranog u političkom krilu dviju sestrinskih stranaka HDZ u Grudama i u Zagrebu, i antifašizma kojeg su baštinili Mostarci kada su izašli na ulice Bulevara, Šantićeve, Cernice i Donje Mahale da brane slobodu i svoj grad. Baš kako su to činili njihovi preci, časni mladi ljudi, antifašisti, kada su se u Drugom svjetskom ratu, baš tu, na Neretvi, suprotstavili fašizmu i Hitleru.
Mostar je dočekao pravnu satisfakciju vezanu za događaje u ratu devedesetih. Najprije je 2013. godine izrečena prvostepena presuda u slučaju šestorice političkih i vojnih lidera takozvane “Herceg-Bosne”, kojim su presuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Pet godina kasnije, u novembru 2017.te godine, prvostepena zatvorska presuda je potvrđena a u okviru konačne presude Haški sud je pridodao i odgovornost za UZP (Udruženi zločinački pothvat), kojim je Republika Hrvatska praktično označena kao učesnik međunarodnog sukoba na teritoriju nezavisne i suverene države BiH, dok su kao protagonisti takvog čina označeni bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar vanjskih poslova, Gojko Šušak i zapovjednik Hrvatske vojske, Janko Bobetko.
Višegodišnji sudski process u Haagu potvrdio je da su presuđena šestorica lidera tzv. “Herceg-Bosne” bili samo izvođači projekta proširenja hrvatske države na tlu BiH, radili su za njene interese. Na njima je individualizirana krivica da je ne bi snosio cijeli hrvatski narod.
Danas, 27 godina od agresije na Mostar počinjene pod krovom presuđenog paradržavnog projekta, ne posustaju ambicije bosanskohercegovačkog HDZ-a da se drugim sredstvima ponovo dođe do reinkarnacije “Herceg-Bosne”. Nema iskrenog prihvatanja presude. Nema geste saosjećanja sa poginulima i trajno oštećenim građanima Mostara i brojnih mjesta na kojima je stolovala i privremeno egzistirala “Herceg-Bosna”.
O traženju oprosta, u ovako složenim i nepomirljivim političkim odnosima teško da još zadugo i može biti govora. Za Čovića i družinu obnova “H-B” navodi se ponovo kao jedini interes nacionalne politike dok iz Zagreba, baš kao i devedesetih, stiže gotovo pa blagonaklona hrvatska državna podrška koja se i skorije vrijeme oslikava i kroz otvorena lobiranja i sve agresivnije istupanje hrvatskih eutoparlamentaraca prema takvom cilju.
I ovog 9. maja 2020. godine, kada će se Mostarci prisjetiti svojih palih sinova i kćeri i pokloniti njihovim sjenima, po ko zna koji put razmišljaće i o sveprisutnim pitanjima, poput: da li je politička ignorancija Haških presuda dogovoreni politički smjer i da li je obnova “Herceg-Bosne” istinska dugoročna nacionalna strategija ?
Piše: Alija Behram
(Vijesti.ba)
