„Postoje stotine gradova u koje odlaziš
a samo jedan u koji se vraćaš!“(Đorđe Balašević).
To je taj grad u koji se vraćaš.(Ljubuški)
Nešto te vuče da se vratiš i vidiš,osjetiš,čuješ, pogledaš i razgledaš, kako je bilo i kako je sada.
Ako dođeš usamljen primjetiti ćeš miris juga i žlibine, plavetnilo neba, huk voda i vodopada i ljude.
Da li se nešto promijenilo u odnosu na predhodne periode?
Mogao bih testirati sebe i druge, koliko će te ljudi pozdraviti na relaciji Pošta-Baščina?
Kada bih došao do brojke DVA(2) bio bih prezadovoljan sa gradom u koji se (na)vraćaš!
„Svako ima nekog koga nema“.
Gdje su ti kojih nema?Najviše u zemlji, u drugim državama, na drugim kontinentima,i zgubljeni u prostorima i vremenu…
Danas se viđamo u „virtualnom prostoru“, bez kontakata, sanjamo o (ne)mogućem i uzvišenom,predajući se mašti i slatkim čežnjama da budemo zajedno kao što smo to i bili do 1993.godine…
Pošto mnogi u izbjeglištvu neće imati priliku ove godine da posjete „grad u koji se vraća“ emitiramo nekoliko fotografija da svjedoče o vremenu 2020.godine bez idealizacije koja bi mogla biti korijen predstava o vremenu i prostoru, čežnji i iluziji.
Kemal Mahić
Kuća advokata Đorđa Nuića (prodata)
Kuća Nasera Ajetija
Bivša Mušića kuća
Rezervoar na Žabljaku
Mejtef (mekteb)-ekskluzivno: počinje obnova objekta
Spomenik MAJKI
Šadrvan i hadžibeg
Mušmula
“Kod Omera“
Ruzmarin na Takalima
Kemal Mahić