Ne zove se to bezuvjetna ljubav.
Ma,kakvi.Jednostavno,ljubav jeste,ali ima tooooooliko razloga zbog kojih sam ljuta na MOJ grad,da ponekad nisam sigurna jesam li prekritična,očekujem li previše,šta zapravo uopće više očekujem.
Nije mi dovoljno što mi je rođenjem dato da mi Sarajevo piše u ličnoj karti,svim dokumentima,rodnom listu.Nisam za to zaslužna,nisam za to ničemu doprinijela.Trebala bi to zahvaliti prekrasnom mladom paru što su u zimu 1965. zaplesali prvi ples u Fisu.Mama se sjeća da bila u lakovanim cipelama.A bila je zima.Govorila je da žene tada nisu nosile čizme kad su išle na ples.Ne samo zbog elegancije nego što se u čizmama nisu vidjele noge.A po nogama su se,kako tada,tako i danas,valjda poznavale dobre žene.
Uglavnom,odrastala sam po cijelom Sarajevu.Šalila bih se,prilično surovo,kad sam ratu zahvaljivala što nisam trenutno u Trnovu.Moji su imali neku fix ideju da je bolje iz Staroga Grada otići u Centar,pa zatim iz Centra na Čengić Vilu…tamo smo imali lift,kojim se u podrum išlo po ćumur,pa s Čengić Vile u Mojmilo,pa…rekoh lijepo…rat je prekinuo to seljakanje,uglavnom i bez razloga.Da nije… vjerovatno bih sad u Trnovu prodavala komadić dvorišta u kome je planiran bazen za jednog arapskog tajkuna.
Kad kažem Sarajevo,pamtim…valjda kao i svi snjegove zimi,sunce ljeti.Pamtim Olimpijadu,izlaske,kafane,dvije,ali najviše tri diskoteke u kojima sam u Sarajevu bila.Pamtim neke klubove što bijahu počeli nicati prije rata…na fakultetima,gdje se svirala dobra muzika.
Pamtim,recimo,da sam prvu picu u Sarajevu pojela u „Zlatnom restoranu“ na Skenderiji.Kako je kod „Koga“ bio najbolji hamburger,kako smo se kao srednjoškolke polako uvlačile među Mustafinu raju u SOS-u,kako je svaka sezona imala svoju hit kafanu,kako smo prebrzo odrastali i nismo ostajali vjerni jednom mjestu.
Kad kažem Sarajevo,pamtim studentske dane,u kojima sam mrzila što ne dolazim iz nekog drugog grada,da mi Sarajevo bude „i bolnica i ludnica“.Pamtim onda rat koji je dotutnjao na ognju…to je druga,kažem često,bolja priča o mom Sarajevu.
Rano mi je da žalim,još mi je rano da pjevam k*o Koštana o mladosti,ali nekako,kad kažem Sarajevo,ima puuuuuno stvari koje bih voljela,a nikad nisam rekla nikome o ovome što volim.I ne volim istovremeno.Svjesna sam te čarobne moći,nekog utiska koje ostavlja na druge.Svjesna da to rade ljudi,a grad s njima u kolaterali.Svjesna da su jedni otišli,drugi došli,da smo prestrogi i prema jednim i prema drugima.
Jedino za čim žalim,a eto znaka da mi je Koštana bliža nego što mislim, to je što malo pamtimo.Kratko pamtimo,slabo cijenimo,ne znamo da cijenimo.To mi fali u Sarajevu.Da ti neko kaže…e dobro si,svaka čast,baš pametno,zasluženo!
Toga nema.Kažu,nikad nije bilo.Osim u vicevima i šalama.
Čudan neki grad!
Izvor:Sarajevo moj grad;knjiga 7.SA 2017.
Priredio:Kemal Mahić