Tradicija obilježavanja mevluda u Bosni i Hercegovini naslanja se na bogato naslijeđe te vrste obreda u islamskih naroda,posebno osmanskih Turaka,sa kojima su Bošnjaci bili u zajedničkoj državi više stoljeća.Najpopularniji mevlud u svijetu gdje predominira turski jezik,a i u nas,u prijevodu na bosanski,jest spjev Sulejmana Ćelebije(umro 1421.godine u Bursi).Postoji i prijevod ovog mevluda na engleski iz pera F.Lzmana i MacCalluma:The Mevlidi Sharif,London,1943.
Slični tekstovi mevluda napisani su još i na perzijskom,bengali,urdu,i drugim svjetskim i lokalnim jezicima.
U duhovnoj kulturi Bošnjaka mevlud ima posebno mjesto.Iako se ne nalazi među šest temeljnih postulata islamskog vjerovanja(vjerovanje u Allaha,Božije meleke,Božije knjige,Božije poslanike,Sudnji dan i Božije odredbe o dobru i zlu,a ne spada ni u pet zadatih islamskih dužnosti-šartove(kelime-i-šehadet izgovarati,pet vakata namaza klanjati,ramazan postiti,zekat davati,na hadž otići),postao je dio bošnjačke duhovne tradicije više snagom narodne prakse nego imperativom vjerskog određenja.
Mevlud kao potvrda pripadnosti islamu nalazi svoje uporište u narodnom poštivanju odabranih dana u kojima su muslimani zaduženi posebnim obavezama.Ti dani su većinom u vezi sa krupnim i za islam značajnim događajima,od kojih su najvažniji:
-Prvi dan muharrema-Nova Hidžretska godina
-Mevlud-dan rođenja Muhammeda,Resulullaha,12.dan rebiul-evvela,
-prvi,drugi i treći dan ševvala-Ramazanski bajram
-deseti,jedanaesti,dvanaesti i trinaesti dan zul-hidžeta,kada je Kurban-bajram.
Pored ovih odabranih dana,postoje i odabrane noći:Lejletul regaib,Lejletul Mi'radž,Lejletul-berat i Lejletul-kadr.
Historijska retrospektiva širenja tradicije mevluda u Bosni data je u El-Hidajinom Ilmihalu za svakog muslimana i muslimanku,objavljenom u Sarajevu 1942.godine,gdje se kaže:
„Rođenje našeg dragog Pejgambera Muhameda alejhiselama ili Mevlud po svojoj važnosti dolazi odmah poslije Ramazanskog ili Kurbanskog bajrama.Mevlud nije proslavljan za njegovog života,niti su to činili njegovi drugovi iza njega,niti ostali muslimani dugi niz godina iza Alejhiselama.Istom kasnije su pojedini vladari,nekako u četvrtom stoljeću po Hidžretu,na zagovaranje učenih i pobožnih ljudi počeli priređivati razne svečanosti i veselja na dan Mevluda 12.rebiul-evvela,da bi tako kod muslimanske mladeži i širih slojeva što više probudili osjećaj i ljubav prema Božijem Poslaniku Muhamedu alejhiselamu.
S vremenom je to prešlo u stalni običaj,koji se raširio po svim islamskim zemljama i dobio biljeg vjerske proslave.Veliki broj islamskih učenjaka odobrili su i preporučili ovaj običaj kao sredstvo za jačanje vjerskih osjećanja,a ujedno kao i spomen na rođendan čovjeka koji je ljudima posljednji put objavio Božiju riječ i vjeru u jednog Boga dž.š.Tako se ovaj običaj proslavljanja Mevluda održao sve do danas.“(str.56-57)
Prelistavanje starije bošnjačke literature ne otkriva masovnije obilježavanje Mevluda u Bosni i Hercegovini u prošlim vremenima.O tome postoje kratke notice u „Ljetopisu“ Mula Mustafe Bašeskije,a svakako da samo pitanje historije jedne tako važne tradicije zaslužuje znatniju pažnju historičara kulturne i vjerske tradicije Bošnjaka.
Sa početka XX stoljeća jedno viđenje mevluda sačuvano je u djelu“Život i običaja Muslimana Bosne i Hercegovine“3.izdanje,Sarajevo:Svjetlost,1990.,str.56).Antuna Hangija:
„Uoči mevluda upale se kandilji na munarama kao i za Ramazan i obaju Bajrama i pale se sve vrijeme dok mevlud traje.Kada se mevlud u džamiji uči,donose ljudi,koji priređuju mevlud,šerbe u ibricima i maštrafama,čašama,obično plave,crvenkaste ili zelenkaste boje i idu od jednog vjernika,pa i inovjerca,ako je u džamiji,do drugoga,te im daju da piju ovo šerbe.
Neki ga piju iz maštrafe,a neki iz ibrika,kako već na koga reda dođe,ali će skoro svak prije nego će piti metnuti svoju vrlo tanku mahramu od beza na grljak od ibrika ili na čašu,pa pije preko one mahrame.To čine iz dva uzroka:prvo radi čistoće i zdravlja,a drugo jer im je to Muhamed preporučio.Šerbe piju vjernici na uspomenu kako je mati Muhamed Pejgambera,kada ga je rodila,zatražila i ispila čašu šerbeta.“
Izvor:dr.Enes Kujundžić:Bošnjačka tradicijska kultura-USPOMENAR;SA „Lapis“2009.
Priredio:Kemal Mahić