Čovjek od koga su svi učili
Nakon kraće bolesti u subotu 31.oktobra 2020. godine na Ahiret je preselio Avdo ef.Abaza.
Vijest o njegovoj smrti duboko je potresla sve njegove poznanike i prijatelje.
Imamsku,mualimsku službu nakon sarajevskog džemata nastavlja 1970.godine u džematu Gradska kod Ljubuškog,do 1972.godine,nakon čega prelazi u džemat Bivolje Brdo na području Medžlisa Čapljina.U džematu Bivolje Brdo ostao je 17,5 godina.Nakon toga prelazi u Mostar,kao imam Koski Mehmed-pašine džamije,Roznamedžijine i Vučjakovićeve džamije
Penzioniran je 2011.godine.
Objavio je zbirku rubaija „Poj sa stabla života“ 2019.godine.
Dženaza rahmetlije je obavljena 2.11.2020.godine u haremu Opine a predvodio ju je mostarski muftija Salem ef.Dedović.
Ljubav prema islamu i vrijednostima života rahmetli Avdo je prenio i na svoje sinove,Fejruza i Madžida.Fejruz je profesor islamske vjeronauke u Drugoj gimnaziji,dok će Madžid ostati zapamćen kao interpretator ilahija i kasida,čovjek koji je u punom smislu te riječi „vratio“ ilahije i kaside u Mostar i Hercegovinu.
Izvor:Preporod,broj 22/1176 od 15.11.2020.
Avdo Abaza: Poj sa stabla života
02.11.2020. AZRA HASANOVIĆ
Ima l’ iko na svijetu da čar stiha sluš’o nije
A ako se nađe neko, nek učini to što prije.
Osjetit će da ljepšega srcu nema razgovora
I odmora umu svome. Uskratit im to ne smije.
Pravo je umijeće i Božiji dar umjeti, kako kaže Bašagić, povjeriti “sve tajne srca i duše, sve poimanje uma i duha u pjesmici od četiri kićena stiha“. Rubaija, ta kratka, jezgrovita pjesma, sastavljena od 4 stiha, od kojih se rimuju prvi, drugi i četvrti, a treći stih ostaje bez rime, stoljećima prije bila je vrlo popularna forma među muslimanskim pjesnicima. Hiljade i hijade stihova nekada davno smjestilo se u rubaijama.
Međutim, u današnje vrijeme malo je onih koji se odvaže svoje nadahnuće izliti u zahtjevni „kalup“ rubaija. Jedan od tih rijetkih odvažnih jeste i imam u penziji Avdo Abaza, pjesnik i kaligraf iz Mostara. Prošle godine u izdavaštvu Muftijstva mostarskog i MIZ Mostar objavljena je njegova zbirka rubaija „Poj sa stabla života“. Zbirka sadrži pet stotina rubaija koje se, po riječima recenzenta prof. dr. Munira Drkića, „tečno i s uživanjem čitaju“. „U pogledu namjene“, nastavlja prof. Drkić, „ove rubaije nisu usmjerene samo obrazovnoj eliti, a prevashodni cilj pjesnika nije bio zadovoljiti formalne zahtjeve, već predstaviti svoja razmišljanja i prenijeti poruku širem krugu čitatelja.“
Čije srce radosno je kad učini dobro djelo;
I kada ga od zla posla boli duša i tijelo,
Ne treba mu pitat nikog kakvog mu je iman stanja.
Resul kaže – da je vjernik, nek po zemlji hoda smjelo!
„Rubaije Avde-ef. Abaze su nadahnute Kur’anom Časnim i Poslanikovim Sunnetom, i u važnoj su vjerskoj i odgojnoj funkciji; da kroz ovu formu objasne vjerske istine, pozovu ljude da primjenjuju i žive po vjerskim propisima. Njegove rubaije prožima snažan moralni kod kur’anskog imperativa da se živi dostojnim životom, punim smisla i sadržaja. On pronalazi pjesničko nadahnuće i u našoj bogatoj narodnoj bošnjačkoj tradiciji i običajnom pravu koji su sastavni dio identiteta i kulture Bošnjaka muslimana. Bosanski jezik kojim se pjesnik Abaza javlja pitak je i jedar pjesnički jezik kojim se govori i pjeva u našoj Hercegovini.“ Salem Dedović, mostarski muftija.
Sa svojim kaligrafskim umijećem Avdo-ef. učestvovao je u restauraciji brojnih džamija u Hercegovini. Posebno mu je drago učešće u obnovi džamije u Počitelju i Koski Mehmed-pašine u Mostaru. Rekonstrukciju tariha na svim mostarskim džamijama uradio je upravo Avdo-ef. Abaza, a u nekima i mihrabe. Ipak, od svih njegovih kaligrafskih radova jedan zauzima posebno mjesto, u njemu su se isprepletale tri njegove velike ljubavi: ljubav prema Božijoj knjizi, ljubav prema harfovima kojima je ona ispisana i ljubav prema Mostaru. Sjećajući se njenog nastanka Avdo-ef. kazuje:
“Kad se u Mostaru srušio most, pjesnici su pisali o tome, slikari su ga slikali. Ja sam također razmišljao o Starom mostu i pitao se hoćemo li mi, kao Islamska zajednica, efendije, učiniti nešto po tom pitanju. I onda mi je sinula ideja da ja napišem neki kur’anski tekst u obliku Starog mosta. Bilo je to odmah poslije rata. Razgovarao sam o tome s rahmetli Adem-ef. Omerikom. On donese jednog jutra skicu kako od razbijenog mosta u Neretvu padaju harfovi, izlomio se džim, pa ha, pa ba, pa elif u nekoliko dijelova. Dobra ideja je to bila, ali nema teksta, ne govori ništa. Ja onda odlučim da napišem neki kur’anski tekst. Najprije sam otišao na obalu dolje kod Koski Mehmed-pašine džamije da izmjerim dimenzije i onda napravim onaj ram od dvije kule i krov, ali koji tekst da napišem? Trabaju mi elif i lam da se dolje sastanu. I cijeli Kur’an listaj, listaj – nema, ne mogu da nađem. I onda spustim Mushaf, a on se sam izlista i otvori se na početku, na Fatihi. Rabil Alemin – evo ga, to je ono što mi je trebalo, samo mi se otvorilo. Rab se pokaza gore kao ono gazište mosta. “Tvorac svjetova” pomislim – jedan svijet s jedne strane Neretve, drugi svijet s druge, jedan svijet dunjaluk, drugi Ahiret. Stalo mi je na most sve do Maliki jevmiddin. Dalje razmišljam, u Fatihi se devet puta spominje Božije ime – a devet godina je trajala izgradnja Starog mosta. Dalje je bila simbolika Fatihe kao vrata, ulaza, te mosta i Sirat-ćuprije… Uobličio sam sve to i onda odnio dolje kod muftije da mu pokažem, a on mi reče da sačekam jer upravo treba da dođe Adem Pašić iz Agencije za očuvanje spomenika pa da i njemu pokažem. Kad zaista, on dođe kao poručen. Tad se održavao neki natječaj i nije bilo naših eksponata tako da je ta moja levha odmah predstavljena i za nju sam dobio nagradu. Poslije toga sam napravio dosta takvih levhi, sve su bile original, ručno pravljene, na staklu, na pleksiglasu, s bojama koje sam imao. Znao sam ih po pet na dan izrezati. Jedna je otišla u Ameriku, jedna za Njemačku, jedna za Tursku…”
Bosanska sumejja
Tekst: Edin ef. Mezit; Muzika i aranžman: Eldin Huseinbegović
Melodija: Madžid Abaza, sin rahm. Avde Abaza
Napomena:
Kasida posvećena čuvenom mostarskom mujezinu i imamu Karađoz-begove džamije Salem ef. Mezitu, koji je zarobljen i ubijen 9. maja 1993. godine u Mostaru. Ubili su ga pripadnici HVO-a koji su ga najprije zarobili, zatočili u mostarskom logoru i mučili. Njegovo šehidsko tijelo bacili su na deponiju smeća. Salem ef. Mezit bio je prva žrtva odbijanja klanjanja dženaze jednom muslimanskom bojovniku HVO-a, nakon što je mostarski muftija Seid ef. Smajkić izdao fetvu da je haram klanjati dženazu muslimanu koji pogine kao pripadnik HVO-a.