Jučer mi javiše da je umro naš komšija Kemo Delalić iz Ljubuškog. Dianin i Vesnin otac, Zijin brat, Munibov i Slobin stric. Suze su zamaglile i knjigu i voljene stihove Munibove pjesme ‘U avliji u Ljubuškom’ koju sam odmah uzela u ruke. Svaka riječ boli, svaki stih samo tuga ljubavi ispisana, draga imena i jedno davno vrijeme.
Vidim ga i sada kako prolazi našom ulicom poslije posla, pomalo pogrbljen, laganim korakom pored Gujiste kako skreće u avliju zatvarajući vrata. Ponekad bih ga vidjela kako prolazi sa suprugom noseći vrećice iz kupovine. A nekad kao dragocjenost na ruci uredno složen njen kaput, bijeli, žuti, crni ili crveni. Samo je te boje nosila.
Vesna i Diana bi dolazile vikendom iz Konjica i Mostara. U avliji do njegove bili su Zijini i Fatimini. I oni bi dolazili vikendom iz Mostara. Onda bi prošetali Kemo sa kćerkama a Zija, Munib i Slobo bi svratili do Neđe a onda po Ljubuškom. Diana bi ostajala kod mene na kavi. Radovala sam se tim susretima, priči o poeziji i putovanjima. Nada bi otišla kod sestre Dragice.
Oko podne svi su se vraćali na ručak koji je Fatka pripremala. Poslijepodne bi dolazila teta Šaza i njeni sinovi Faruk i Fricko sa familijom. I uvijek puna kuća i avlija smijeha dragih lica. Nena Jiša, Kemina, Zijina i Šazina majka bi sjedila na kauču ili u fotelji, tiha i nježna i sve ih pratila blagim očima. Bdjeli su dostojanstveno i tiho okupljeni oko njene postelje plačući u sebi svi kad se lagano i tiho ugasila.
Rat nas je razbacao na sve strane svijeta. Zija, Fatima, Slobo i Diana u Zagreb a ostali u skandinavske zemlje i Slovačku.
Kemo i supruga su otišli u Tursku. Nedugo po povratku ona je umrla. Kemo je ostao sam ali bio je svakodnevno sa Zijom i Fatimom na ručku ili kavi, a popodne bi uvijek dolazila i teta Šaza.
Kad se Neđo razbolio svaki dan kad bi prolazili Kemo i Zijo svratili bi pitati kako je Neđo i treba li nam išta. Ovo je od mene i djece da vam se nađe, rekli bi turajući mi kuverte u ruku i odmah odlazili. Gledala sam za njima plačući.
Kad više nije mogao sam Kemo je otišao kod Diane u Konjic. Kad god bih prolazila u Sarajevo gledala sam prema njihovom stanu. Šta li rade sada, mislila sam, dugo ih nisam vidjela. Od kad je umro Dianin muž.
Poslije je umrla teta Šaza, a prije i njen sin Faruk.
Danas gledam Keminu osmrtnicu a suze samo teku. Neću moći da ga ispratim u Zorbinovac u njegov rodni Ljubuški. Razbio nas je i udaljio jedne od drugih prokleti virus i zlo vrijeme. Ali u srcu znam, svi smo ostali zajedno u istoj avliji u Ljubuškom.
Delalići moji. 
Štefica Galić
2390 Posjeta 1 Posjeta danas