Ako bih „zagrlio sjećanja“ našao bih mnoge koji više nisu tu,među nama. U tim sjećanjima sam i ja,sa mnogim učenicima i profesorima koji su činili skupa sa mnom Zbor učenika i profesora.Taj „zbor“ se prorjeđuje,kako vrijeme odmiče. Od svega ostaju samo sjećanja koja bude sentimente koja poništavaju sve ono što je ružno i zlo,a dobro trijumfira u općem zbiru činjenica koje zovemo-život.
Polovinom 80-tih godina u SŠC Ljubuški,određen sam za odjeljenskog starješinu(usmjereno obrazovanje)-zanimanje metaloglodač (prvi put). U tom razredu primjetio sam Dražena Borasa, Avdu Fazlića,Željku Bošnjaka,Karduma, Mandića a među njima i Kolašinac Armana.
Njegov otac Fadil je radio u SŠC,mašinska grupa predmeta.Prepoznao sam ga i za tri godine pohađanja škole Arman sa „klapom“ iz razreda,razvlačili su osmijehe razredniku i sebi svojim učenjem i ponašanjem.
Nažalost,njegov otac Fadil je napustio porodicu i krenuo „bespućima“,ostavljajući svoju djecu-Amru i Armana,na milost preživljavanja.
Po završetku škole,Arman je preuzeo ulogu oca,tražeći posla kako bi obezbjedio egzistenciju sestri,majki i .sebi.Tada je pokazao zrelost kako bi „ostavljeni i napušteni“preživjeli.
Gledajući ga,kako je vrijedan i radin,stekao je naklonost komšiluka,prijatelja,drugova i tako stekao opće simpatije svih koji su to primjećivali.
Za vrijeme rata(1992-1993),Arman se uključio u odbranu svoga grada.To je potrajalo do 15.8.1993,kada su Muslimani morali napustiti Ljubuški.
Sa majkom i sestrom,završio je u Varaždinu,u kolektivnom smještaju sa nekoliko desetina ljubuških muslimana.
Iz Hannovera slali smo Armanu ponude da dođe u Njemačku.Slali garantna pisma.Ali i tada se Arman pokazao kao „glava“ porodice.Javljao je:“Kako ću ostaviti nenu Ševalu,mamu Muliju i sestru Amru,daju Đemicu“!? Smatrali smo da je Njemačka „rođena“ za njega s obzirom da je bio veliki i uvaženi radnik bilo kojeg posla s kojim se bavio!
Po završetku rata stigao je u Sarajevo,oženio se i dobio dvije kćerke-Hena i Emina.Zaposlio se u „Tocos“(boje i lakovi),a nakon ekonomske krize u „Ledo“-Sarajevo.
U međuvremenu je uspio svojim radom da „namakne“ sredstva i kupi zemljište,sagradivši kuću za svoju familiju.
A onda-odlazak.Nadali smo da će ovu strašnu nevolju Arman prebroditi,kao i sve predhodne.Svi su ga hrabrili da će njegova „snaga“ biti odlučujuća da se vrati svojima.Nažalost sviju nas, koji smo ga poznavali,Arman nije uspio,kao ni desetine,stotine,hiljade „zaraženih“.
Armane,neka te čuvaju meleci!
Sišao si sa neba i sada se vraćaš tamo,vraćaš se svojoj kući!
Armane,hvala ti za sve osmijehe kojima si nas darivao!
Abdulah Sidran: MORIJA
Rat je bio mila majka
Šta nam učiniše
Ove godine potom
Iz čista mira
Po Sarajevu
Počeše najbolji ljudi da mriju
Tri godine evo
Kako stoje svi poslovi
Sa sahrane
Na dženazu
Sa dženaze
Na sahranu
Tri godine evo
Kako naše Sarajevo
Ne suši obraza
A kad je u postelji
Smrt iščekivao
Emir Imamović Arči
Sestra mu Hajrija
Vidjela suze u očima
Pa leđa okrenula
Da svoje suze sakrije
I rekla
Da barem razbije
Nesnosnu tišinu
Zašto plačeš,braco?
Žao mi je sestro!
Čega ti je žao,brate?
Svega,sestro!
Kemal Mahić
30 godina mature, 13.08.2019
30 godina mature
