Uzaludna su sva mudrovanja,džaba su sve priče ovoga svijeta.U Hercegovini(a,i šire) odijelo čini čovjeka.Sva uvjeravanja i prenemaganja u stilu da je bitno kakav si u duši,a ne kakva ti je mandura,toliko su puta u praksi pogažena da je izlišno oko toga voditi bilo kakve polemike.
Koncem ubogih šezdesetih i početkom pomodarskih sedamdesetih godina proteklog stoljeća,Dedo se na licu mjesta,u Njemačkoj,debelo uvjerio da je perlonka košulja puno kuretnija od najfinijih karakternih crta i manira.U stvari,Dedina razmišljanja na najbolji mogući način potvrđivana su prilikom dolaska kući za novogodišnje praznike,kako su se tada božićni blagdani javno nazivali.
Tih se godina nekako,nesiguran i pripadnut,na avanturu svog života-dvomjesečno putovanje brodom u Australiju-uputio i Cvitan,seoski đilkoš iz okolice Ljubuškog,koji je služenje vojske,Titu i partiju,“posla u neku stvar“(u sebi,doduše),uteka u Austriju,gdje je u sabirnom izbjegličkom kampu izabrao kraj svijeta kao životnu destinaciju.
Osim nesnosne vrućine,u Australiji ga je dočekao zemljak,zapuštena baraka,tvrd ležaj i –kramp!Udri Cvitane,ta ne smeta ti pameti!Zato ti ne triba engleski jezik.Traži opal,kopaj.Što odeš dublje,to ti je iluzija ,a nada veća.Još samo malo,čeka te „žila“ koju si usnio prve noći u australijskom bespuću.
Nediljom ćeš na svetu misu,prozborit sa zemljacima o komunističkoj diktaturi „kod kuće“,dati novčani prilog ili članarinu organizaciji kojoj pripadaš,ručati,popiti nekoliko piva,i natrag u baraku.U cik zore…kramp u ruke.
U turobnim noćima često je razmišljao o seoskim vršnjacima i kolegama koji robijaju u Ćelovini,Zenici i Foči,ali i o onima koji su ih tamo poslali.Košmar u glavi stvarali su mu fakti da jedan brat „sidi u komitetu“,a drugi kopa u rudniku Miljevina zbog toga što je“ laja u seoskoj birtiji“.Takav „raspored snaga“ nije mu išao u glavu,ali je za zaključak uzimao najsigurniju varijantu:đavliji posli!Tada bi ga tek umor svladao,utonuo bi u san koji ga je,gotovo svake noći,vraćao u rodne drače,na obale Trebižata,po svu noć se sleginjao nebi li srkn'o gutljaj biserne vode,ali čim bi joj se primaknuo-probudio bi se!Vas mokar!Teško bi uzdahnuo i ponovo zaspao.Onda ga je gonja Mitar,zloglasni milicijski šintor,'seto režimsko.Cvitan bježi,al’ olovne mu noge,nikako koraknut.I taman kad bi ga dabarski ‘rmpalija trebao ščepat,on se probudi.Opet mokar,ali zadovoljan što se nalazi tisućama milja od kuće,u baraci sa ustajalim zrakom.Daleko od Mitra.
I tako trideset godina.
Početkom devedesetih bilo je strašno griješno ne misliti o sebi kao o domovinskom pregaocu i javno se ne deklarirati kao politički emigrant kojega su sve moguće tajne službe pratile,ganjale i matretirale.Tako se i Cvitan umislio da su mu jugoslavenski žbiri visili nad vratom dok je odvaljivao gomile „materijala“ nebi li zasjala mrva opala.S aureolom hrvatskog paćenika(kojeg je sam sebi „nabio“) u proljeće 1995.stigao je u rodni grad.I-kud će suza već na oko-ravno u prostorije HSP-a.
Nitko ga ne poznaje,a on se ne predstavlja.Kapu šiljtaču,onu što pod obvezno nose amerčke kamiondžije,nabio na oči.Na njemu jakna najsličnija urtiji,a jaka zavraćena do vrha ušiju.Cipele i krema proteklih se godina nisu baš često ljubili,a farmerke nedostojne onih sandžačkih.
Elem,ja sam taj i taj,trideset godina u dijaspori,u Australiji,šta se radi,kako ste,kako ide rađa?
-Dobro,kako ste vi,evo pomalo,miga se!
-Ja nabijo ovu kapetinu,šta ćeš,nije čovik siguran,još je UDBA-a živa,pa kontam da me barem prvi dan ne poznaju.
Do tog trenutka Dedo je šutio k'o zaliven i ponašao se kao da nitko nije ušao u ured.Tad je odložio „Slobodnu Dalmaciju“,premjestio cigaru s jedne strane žvalja na drugu i,prilično izbačen iz takta,zaželio dobrodošlicu.
-Pa,bleso jedan,pozna'će te po garderobi,čini mi se da si u toj istoj otiša u Australiju.
Te ture Cvitana nisam više viđao.Deset godina poslije intr'sam ga u Ljubuškom.K'o nov!Sve se na njemu cakula,sve ispod čekića.Da je živ,Mitar ga sigurno nebi pozn'o.
I Dedo bi ga teško pozna.Da je živ.
TI SE NE BOJ VIŠE
Ti se ne boj više ni žege ni znoja
Niti razbjesnele vijavice zimi-
Zemaljska si posla posvršavao svoja
I otišao kući kad zaradu primi.
I sva mladež zlatna u neki će mah
Ko i dimnjačari dospjeti u prah.
Ti se ne boj više silničke obijesti-
Ne može ti ništa ni tiranska vlast-
Ne brini se šta ćeš obući i jesti-
Tebi su sad isti i trska i hrast
Svi učeni i moćni u neki će mah
Krenuti za tobom i dospjeti u prah.
Ti se ne boj više munjinog bljeska,
Nit izdaje,laži,niti ljute psovke;
Ti se ne boj više ni gromovog treska;
Sve je za te prošlo-i smijeh i jadikovke.
Sve ljubavi mlade u neki će mah
Krenuti za tobom i dospjeti u prah.
Autor pjesme:Viljem Šekspir
Priredio:Kemal Mahić
Izvor:Mladen Bošnjak:Ugasi svjetlo i iđi;UDH ŽZH Ljubuški,2009.Tisak:Logotip d.o.o Široki Brijeg