Kad pjeva o gradnji ili obnovi džamije,pjesnik uvijek posebno i snažno,gotovo nekim uzvišenim izrazom i stilom,naglašava vrline graditelja:plemenitost,dobrota,pravednost,bogobojaznost,ljubav prema sugrađanima-vjernicima,za koje upravo i podiže bogomolju,zatim ističe kako je nova džamija jedinstveno i ugodno utočište za iskrene vjernike i,na kraju,da graditelj bude nagrađen sretnim životom na ovom svijetu i još sretnijim,vječnim životom u rajskim blagodatima na onom svijetu.
No,ono što se,ne samo u hronogramima na džamijama nego i na drugim,vrlo često izričito podvlači kao općeprihvaćeni moralni postulat jeste da je dobročinstvo učinjeno „čistim imetkom“,što se uzima kao uslov da dobro,bogougodno djelo bude primljeno i kod Boga i kod ljudi.
To znači „dopušteni“(halal) imetak,pošteno stečen,a ne krađom,pljačkom,prevarom,mitom,lihvarstvom,nepoštenom trgovinom ili,ne daj Bože,otimačinom od sirotinje i siročadi.
Slijedeći natpis-hronogram s kraja XVII vijeka o obnovi Jahja-pašine džamije u Čurčića mahali,u općini Stari grad,u Sarajevu,s desne strane rijeke Miljacke,rječito i slikovito predstavlja gotovo sve pobrojane vrijednosti hronograma o džamijama:
„Dobrotvor osobina pohvalnih,
izvor dobrote,ponos proslavljenih,
rudnik darežljivosti i plemenitosti,Salih-aga,
odluči da dobrim djelom dođe do Boga.
Iz svog čistog imetka novac odvoji
i ovo vječno,zavidno zdanje sagradi.
Ovako ugodno mjesto,za vjernike,
divnu džamiju,ne možeš naći nigdje.
Nek’ se ovo dobro spominje do Sudnjeg dana,
a svaka želja dobrotvora nek’ je uslišana.“
Izvor:Bošnjačka epigrafika,Preporod 1999.Sarajevo
Izbor:Kemal Mahić
