Branko Šotra, slikar hercegovačkog krša

Objavljujemo u KUN-u tekst Alije Pirića o slikaru hercegovačkog krša Branku Šotri iz stolačkih Dubrava, čija se životna priča može dići u rang univerzalnog narativa o tome kako se izboriti za svoje ideale i svoje snove.

Osnovna škola “Branko D. Šotra” bilo je ime državne obrazovne ustanove u Crnićima kod Stoca, nakon Drugog svjetskog rata, gdje sam naučio prva slova. Branko je rođen u blizini u selu Kozicama, ali su njegovi roditelji preselili na Rivine, gdje mu je otac bio trgovac, te je Branko išao u osnovnu školu na Crnićima. O tome mi je pričao Omer Pirić, jer su, veli, išli zajedno, on ga se sjeća jer je najbolje crtao i njegovi radovi su išli na izložbu, negdje. Omer ne zna gdje, ali ga se po tome sjeća. Omer je bio nešto stariji od Branka, ali poznato je kako su tada u školu išla različita godišta, iz raznih razloga.

STATUS SA OGRANIČENIM ROKOM

Neki su se, veli Omer, nakon četvrtog razreda mogli odmah oženiti. To je ime škola nosila sve do ovoga našega posljednjeg rata, kada je taj naziv ukinut i uklonjena bista Branka Šotre, što je bila postavljena u parku škole. Međutim, škola nije dobila ime po najboljem njezinom đaku, kakav je bio Branko, nije dobila ni po tome što je kasnije postao profesor, pa slikar jugoslovenskog ranga, pa rektor Akademije za primijenjenu umjetnost u Beogradu, nije Branko dobio ovaj spomenik u imenu škole ni zbog toga što je njegova porodica poklonila toj državi svoju kuću na Rivinama, gdje je bila njihova trgovina, da u nju bude smješteno područno odjeljenje centralne škole na Crnićima. Ništa od svega toga nije bilo dovoljno tadašnjim komunističkim vlastima da zbog toga imenuju školu, iako mi se svaki od ovih doprinosa, ličnih i porodičnih, čini logičnim da jedna obrazovna institucija dobije Brankovo ime. Škola je nazvana tako kako je nazvana zbog toga što je Branko bio revolucionar. Zato mi se čini logičnim da je ime uklonjeno jer to nije prosvjetni, a još manje obrazovni doprinos nekoga da bi se po njemu zvala osnovna škola. Ima drugih načina kako se odužiti revolucionaru. Dobro je što se škola na Crnićima sada ne zove ni po čijem imenu, ali nije dobro što je kadrovska i učenička struktura jednonacionalna, čista rasa, a dok je imala Brankovo ime, bila je, i u prvom i u drugom segmentu, heterogena. To je možda najbolja ilustracija koliko je onaj sistem držao do obrazovanja ili, još bolje, koje su reference bile presudne za kulturu sjećanja. Istovremeno taj društveni sistem se zaklinjao na obrazovanje i uradio puno na njegovom razvoju, sjetite se samo projekta od hiljadu škola, ali pedagoški i umjetnički rad nije bio dostatan sjećanja. Povjerovao sam da će demokratsko društvo ispraviti tu neprikladnost pa da vidimo jesmo li se pomakli u tom smjeru.

U Kantonu sarajevskom, koji bi trebao biti avangarda u tom smislu odavanja počasti i onima koji se bave obrazovanjem i prosvjetnim radom, jer su se čak pozvali na božije knjige, što obavezuju na učenje, ima šezdeset i dvije škole i vidi zanimljivog detalja, nijedna ne nosi ime prema nekome ko je bio učitelj, profesor, nastavnik općenito, što je dao doprinos pedagoškom i obrazovnom radu i slično. Ima, pisaca i autorica i onih za koje nije niko u stanju dokazati da su postojali, ni da li su napisali to pismo za koje ga se “sumnjiči”, likova poput uličnih anonimusa, ima hodža, sveštenika, boraca, kuhara, desetara, ali nema učitelja. Dakle, da se razumijemo, nema ih po kriteriju obrazovnog i pedagoškog doprinosa. U skandinavskim zemljama Švedskoj i Norveškoj domaćini mi nisu mogli pokazati nijednu školu da se po nekome zove, a ulice imenuju kod pekare, kod pilane, kod stadiona itd. Oni ne žele da ideologema bude duhovna vertikala djeci jer je to promjenjiva roba. Revolucionar je status sa ograničenim rokom trajanja, a slava je nešto poput slame na vatri. To svi znaju osim slavnih.

Branko Šotra je rođen u januaru 1906. godine u uglednoj porodici Šotra u Kozicama kod Stoca. Otac Danilo Šotra i majka Božana, rođena Mihić, imali su još petoro djece, Milena, Borko, Rajka, Milenko i Rajko (Rato), ali su oni rođeni na Pješivcu, nedaleko od Stoca. Naime, tamo je Danilo prešao radi trgovine na putu Stolac – Čapljina i sagradio veliku kuću, koju je kasnije porodica poklonila državi da bude narodna škola. Otac je imao dara za rezbarstvo, pisao u nekim časopisima, imao je stalnu rubriku u humorističkom listu Vrač pogađač, pa je Branko ponio taj rezbarski dar od oca i školovanjem ga usavršio. Rekli smo već kako je osnovnu školu završio na Trijebnju i Crnićima, dva razreda niže gimnazije u Mostaru polagao je naknadno, zbog materijalnih neprilika, da bi se redovno upisao u mostarsku Gimnaziju 1920/21. godine. Potom u Sarajevu upisuje Državnu tehničku srednju školu (građevinsko-arhitektonski odsjek), a 1923. godine prelazi na Drugu mušku gimnaziju i nakon sedmog razreda prekida školovanje, jer je otac pao pod stečaj. Stričevi mu nude Trgovačku akademiju u Trstu, ali on odbija i odlazi na studij slikarstva u Beograd. U Beogradu upisuje Kraljevsku umetničku školu, a tamo živi zahvaljujući sestrinskoj ljubavi i potpori sestre Milene, do njenog odlaska s porodicom u Ameriku. Od tada se oslanja isključivo na sebe i vlastiti rad, prvo kao nastavnik crtanja u Zavodu za vaspitanje devojaka, a potom kao razvodnik u Pozorištu. Diplomu Kraljevske umetničke škole stekao je 1929. godine i time postao “nastavnik crtanja i pisanja u osnovnim, srednjim, učiteljskim i zanatskim školama”.

Iz ovih nekoliko biografskih podataka da se iščitati mnogo o čovjeku Branku Šotri, najprije socijalni i egzistencijalni udes darovitog momka iz stolačkih Dubrava, koji želi u svijet, a potom taj violentni, uporni, dinarski sindrom koji, svjestan vlastitog talenta, hrli svome cilju usprkos svemu. Sve se na njegovom životnom putu urotilo protiv njega, a on, umjesto da odustane jer ima bezbroj alibija za takvu odluku, uvijek iznova nalazi motive i snagu da u toj nesmiljenoj borbi sa životom ne poklekne, jer mu nešto iznutra stalno govori, istraj, istraj. Dakle, sama njegova biografija, do ovoga trenutka, može se dići u rang univerzalnog narativa o tome kako se izboriti za svoje ideale i svoje snove. Takvome čovjeku moraš onda vjerovati bez ostatka, stoga što on svojim životom i postupcima svjedoči kako se može do cilja i kako nije važno koliko puta čovjek “padne” u životu, nego koliko puta ustane. Ne znam jeste li vidjeli da u pukotinama stijena rastu najljepši cvjetovi. Prispodobimo li čovjeku, mada paradoksalno, što su, dakle, životne prilike surovije i nesklonije umjetniku, njegova su djela vrednija i snažnija. Guja najviše pišti u procjepu. Tako je porodica Šotra iz Kozica dala tri cvijeta u umjetnosti Branka Šotru, slikara i grafičara, Milenu Šotra Gaćinović, prvu slikarku u Hercegovini, i Rajku Šotra Borojević, “heroinu jednog vremena” koja je okupila dragačevske tkalje i njihovo arhaično tkanje umjetnički oblikovala.

Branko Šotra je do današnjega dana ostao u javnosti “pokriven” grafičkim radovima, primarno onim koji govore o slavnoj revolucionarnoj epopeji, pa je ostatak njegovog bogatog slikarskog i grafičkog opusa, i oblasti primijenjene umjetnosti, ikonopisa i zidnog slikarstva, ostao praktično nepoznat široj javnosti. Šotra je zvanično stupio u likovni život na Prvoj jesenskoj izložbi radova likovnih umjetnika Drinske banovine, održanoj u Sarajevu 1932. godine. “Šotra je na nekoliko ovih ulja napravio jedan snažan zaokret ka poetskom realizmu. Toj preorijentaciji nije doprinijela samo aktuelnost ove poetike u slikarstvu četvrte decenije kod nas. Geslo ove poetike ‘vraćanje prirodi, realnom i neposrednom unutarnjem životu’ odgovaralo je senzibilitetu našeg umjetnika”. (Danka Damjanović, Branko Šotra, Retrospektiva 1991. Umjetnička galerija BiH Sarajevo, 1991.) Dakle, geslo slikarske poetike četrdesetih godina dvadesetog vijeka “vraćanje prirodi, realnom i neposrednom unutarnjem životu”, moglo bi se nazvati osnovnim poetičkim i slikarskim geslom Branka Šotre u njegovoj prvoj, prijeratnoj fazi stvaranja, pri čemu Damjanovićka ističe slike, koje je umjetnik grubo naslovio nazivom “Motiv iz Gerzova”, (Bosanska Krajina, kat. Br. 9). Lakše bismo povjerovali da je tkana od njegovih snova, čestih, dugih, mirnih koji tiho plove zaneseni pjesmom nevidljivog boga Pana. Ovakav lirski slikarski senzibilitet mogli bismo usporediti sa istim takvim lirskim zovom prirode i Pana, koje njeguje u svojoj poeziji njegov zemljak Hamza Humo, upravo tih međuratnih godina.

image

Lirski zanos i ruralni motiv

Lirski zanos i ruralni motiv ubrzo će biti zamijenjeni urbanom atmosferom, ulica grada i jednom dramskom atmosferom, koja se možda može povezati sa njegovim ilegalnim radom, partijskim gardom te polugodišnjim zatvorom u Sarajevu. Slike “Motiv iz Sarajeva”, te “Ulicom” inkliniraju možda više ekspresionističkom izrazu, ali istovremeno potvrđuju kako se mijenja Šotrina slika svijeta, koja više nije tako idilična kao u onim ranim radovima sa pejzažima iz prirode. Istovremeno, nestaje onih uticaja njegovog učitelja Ljube Ivanovića, odnosno Ivanovićeve tehnike u duborezu, što se moglo prepoznati u prvim godinama rada na njegovim listovima.

RASTANAK OD BOSNE

Nakon početnih traženja, kako to obično biva kod većine umjetnika, Branko Šotra prelazi na sintezu i oslobađajući se učiteljskih i školskih ograničenja, počinje sam formulisati stvari, sada na ravni grafičkog prikazivanja stvari, “gde su široki potezi kristalizovani u jednu vrstu ekspresionizma blisku mazeralovskom”. Kako o tome govori Pavle Vasić (prof. dr. Pavle Vasić, isto, 1991). Pred sami rat nastala je Šotrina slika “Motiv iz Stoca” 1936. godine, “koja je bliža kolorističkom realizmu sa jakom fovističkom notom na način Morisa Vlamenka”, što se može čitati kao njegov bijeg u zavičaj pred jednim haotičnim previranjem, egzistencijalnim i stvarnim strahom, pred nesklonom životnom zbiljom i pred događajima koje je umjetnik osjetio ne samo svojom pronicljivošću nego i surovom stvarnošću, koju je trpio na vlastitoj koži. “Šotra kao da sluti skori rastanak od Bosne. U njemu se pojačava zavičajno-romantičarska ljubav i on za oproštaj slika “Zembiljevu ulicu” u Sarajevu, jednu malu ikonu Bosne. Sigurni smo da je Šotra kistom uspio da dočara atmosferu jedinog našeg zavičaja i da naslika njegovu najljepšu sliku, koju pridružujemo svim onim pjesmama, kazivanjima, romanima natopljenim neprolaznom magijom Bosne.” (Danka Damjanović, isto..)

Šotra je odužio i dug socrealističkom slikarskom vremenu, i ne samo slikarskom, ili bilo bi bolje reći kako se tom svojom fazom Šotra odužio svojim ratnim drugovima i njihovim patnjama, stradanjima, ali i njihovim snovima o slobodi, pri čemu je, kao i brojni drugi umjetnici, svjesno žrtvovao svoj stil i uradio ono što je u tom trenutku od njega tražila društvena i historijska zbilja, potpun društveni angažman njegove poetike. Na tim se slikama pojavljuju likovi partizana, kolona i uopće ljudskih likova u uslovima šume, bespuća koja su šumovita i krševita i koja pretenduju na vječnost, da bi nešto kasnije sa njegovih slika nestalo posve likova ljudi, a ostao taj vječni krajolik kao potvrda kako je sve ljudsko krhko i prolazno, a priroda i tvrdi krajolik ostaju mirni u svojoj ravnodušnosti i vječnom trajanju.

Ono što je bilo očekivano i što je sada bjelodano, u Šotrinom grafičkom opusu dominiraju hercegovački motivi, ono što je umjetnik ponio u svojoj identitarnoj popudbini našlo je izraz tek nakon što je vidio svijet i bio u poziciji da komparira. U tom opusa našla je punu primjenu jasna linija sa hiljadu krivina i još jasnija mediteranska svjetlost, pri čemu prepoznajemo barem četiri tematske cjeline; figuralni motivi, ruralni prostori, urbane aglomeracije te konačno hercegovački krš. U figuralnim motivima ističu se portreti dubravskih seljaka, staraca sa koščatim licem i orlovskim nosom, i izvanredni Šotrin dar za otkrivanje kulturoloških nijansi, tri dubravska starca sa različitim kapama i različitom dužinom brkova (slike 54, 55, 56, isto), ali im je svima zajedničko naborano i namršteno lice, na kojem se nedvojbeno čita ista socijalna i klasna pripadnost istom podneblju, karakteristična egzistencijalna zabrinutost hercegovačkog seljaka i zahvalan grafički, slikarski motiv sa linijama izbrazdanog lica od vjetra, sunca i, naravno, godina. Istu takvu razliku produciranu vjerskim i kulturalnim formama čitamo na slikama ženskih portreta (slike 118, 119, 120, isto) samo ovdje se radi o mlađim ženama, pa su njihova lica svijetla.

ISTI NAROD

Tako umjetnik na malim nijansama slika vlastiti narativ o polifonoj strukturi svojih zemljaka, ali samo na formalnom planu, budući, kako on ispravno vjeruje, da se radi o istom narodu. Ovdje se ističu figure žena vodonoša i drvonoša i općenito vidljivo je, kod Šotrinih figuralnih motiva, kako su ženski likovi ili figure tijela uvijek u akciji, uvijek nešto rade kao aktivni princip, dok su muške, uglavnom portreti, redovito statički princip, naslikane u stanju poze mirovanja, čak i ako se radi o partizanima, pri čemu se prepoznaje patrocentrički kulturalni model njegovog zavičaja, ali i njegova odgoja. Slika oca ili djeda uvijek ima monumentalistički prizvuk, pa je vidljivo gdje je fokus društvenog i porodičnog autoriteta. Naravno, ovdje se radi o mom podslikarskom učitavanju značenja ovih slika i crteža, međutim treba, prije svega, znati činjenicu kako su ovi motivi bili likovno i vizuelno i primarno značajni za umjetnika.

Na kraju treba pomenuti kako se Šotrina poetika disperzira na više tema i motiva, što su mu pojedini kritičari zamjerili kako je imao tom prilikom lutanja, pri čemu je najvrednija posljednja njegova tema hercegovačkog krša, ili krša univerzalno, u kome se nakon čvrsto stilizovanih ljudskih figura i pejzaža, koje je zamijenio oreol ekspresionizma, na njegovim grafikama, sa motivima starih stabala, nagorjelih i u fazi raspadanja, javljaju elementi antropomorfnog, fantastičnog i konačno apstraktnog slikarskog izraza. Ovo je zrela umjetnikova faza, u kojoj se Šotra iz lirskog i poetskog konačno osmjelio da od primarno slikarske tehnike zakorači u sferu produciranja umjetnosti, simboličkog čitanja znakova i motiva i uopće drugog, univerzalnijeg čitanja slikarske stvarnosti. U ovim slikama stabla zadobijaju višeznačnost, od ljudskih priviđenja do apstraktnih vertikala, moralnih, ljudskih svejedno, a gromade krša i mnoštvo oblika i linija, koje je napravilo vrijeme i atmosferilije, razlijevaju se u vječnost koja će nas nadživjeti, poništiti, kao što izostaju ljudske figure na njima.

Ovaj moj skromni zapis o Branku Šotri pišem sa podijeljenim osjećanjima, najprije sa osjećanjem ponosa i zadovoljstva, da su moje Dubrave i Stolac dali jednog vrsnog slikara i grafičara, pedagoga i humanistu, čije ime i slike mene prate cijeloga života u čitankama i raznim publikacijama. Naime, Šotra je bio profesor i rektor Akademije za primijenjene umjetnosti u Beogradu, pa mi je pričao njegov poštovalac, slikar i grafičar Halil Tikveša kako je njemu pričao Brankov student i učenik, slikar Vlado Puljić da je Šotra znao izaći sa studentima na pauzu, pa ako bi mu se koji zemljak potužio da je ostao bez novca i nema šta jesti, profesor bi se mašio novčanika i počastio ga, nasamo, s nekoliko novčanica, da se “prepasa” do roditeljske pošiljke, kad bude. Ustajem pred ovim humanizmom i plemenitošću. Tikveša mi je ispričao još jednu priču o Branku Šotri, koja ilustrira njegov odnos sa studentima. Naime, on je znao na ljetnom feriju, sa šatorom na leđima, otići na kampovanje na Sutjesku, pa bi tu na Tjentištu u brdima podigli kamp, odakle bi pješačili po planinama istočne Hercegovine. Profesora Šotru je jednom ujela zmija i u tom dramatičnom magnovenju, kad mu je život visio o koncu, naišao je neki slučajni prolaznik i kad je vidio o čemu se radi rekao, očajnim i bespomoćnim studentima, kako gore u selu ima neki starac koji zna lijek protiv zmijskog ujeda. I zbilja, dedu su doveli na konju, a on ih je upitao kakva je bila zmija i kad je dobio odgovor, rekao je slavodobitno: “E, djeco moja, eto vam trave protiv te zmije, lijek je uvijek blizu otrova”. Ubrali su mu te trave, a on je to protrljao u rukama i napravio zalogajčić, koji je nasilu ugurao Branku u već natekla usta i jezik, da bi se uskoro pokazalo kako je dedina trava djelotvorna.

A druga sfera mojih osjećanja doseže do moga stida i naše sramote pred sjenima i djelom ovoga umjetnika. Naime, Branko Šotra je imao u Crnićima spomenik, već spominjanu školu i bistu sa njegovim imenom, a u Stocu je imao Galeriju “Branko Šotra” (otvorena 1963) sa njegovim legatom od nekoliko stotina umjetnina i njegovih ličnih stvari, smještenu u Šarića kući, reprezentativnom objektu u orijentalnom stilu, koji je nekad bio u vlasništvu stolačke porodice, kapetana Šarića. Galerija je bila ekspozitura Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Voditelj Galerije, pred posljednji rat, bio je slikar Vicenco Popović.

SVE JE POBRISANO

Danas u Stocu i Dubravama nema ništa što podsjeća na ovoga umjetnika osim rodne kuće u Kozicama. Sve je pobrisano. Bilo pa ga nema. Šarića kuća je zapaljena, a slike netragom nestale i tu nije kraj našeg moralnog i kulturnog posrtanja. Još gore od toga jeste da niko, evo već trideset godina, nije učinio ništa ozbiljno i suvislo da se uđe u trag Šotrinom legatu. Pa kome je to on onda ostavio? Ko će nas onda shvatiti ozbiljno kada nam nisu važni dvoje naših slikara, Branko i sestra mu Milena, prva slikarka iz Hercegovine ili, konačno, zar nas ne zadužuje human i plemenit gest porodice Šotra, koja je ostavila vlastitu kuću da bude narodna škola. Pa nema puno takvih ljudi. Kakvi smo mi to ljudi? Šta ćemo reći strancu i turisti koji će pitati za Šotre, jer ih nalaze u svim enciklopedijama, a mi, kao divljaci, ništa ne znamo o našim sugrađanima.

image

Šotrin čardak u Stocu/

Pozivam ovom prilikom Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine, Ministarstvo obrazovanja i kulture FBiH i Ministarstvo kulture i obrazovanja HNK-a da zajednički pokrenu postupak kod međunarodnih institucija, prema mapi puta, za povrat umjetnina iz Galerije “Branko Šotra” iz Stoca i da se njegova rodna kuća u Kozicama kod Stoca obilježi prigodnom pločom, pa da se u njoj pohrane ove umjetnine iz Brankove zaostavštine. To bi bilo najmanje što bismo mogli učiniti za Branka Šotru danas, šezdeset godina nakon njegove smrti.

 

Oslobodjenje.ba, Alija Pirić

 

image

Autoportret Branka Šotre
Rad “Položaj”
1334 Posjeta 1 Posjeta danas