Fazlija Hebibović: KOLUDER EMINA

U Šarića haremu,u sunčanom Mostaru,negdje u sredini,ispod dva bora i jednog čempresa,nalazi se mala zajednička grobnica Emine Koluder i njenog supruga Avdage.

Emina je sahranjena 1960.godine,u osmoj deceniji života.Avdaga jednu deceniju kasnije,kada mu se životni vijek približavao stoljeću.

Ovaj bračni par ušao je u jednu od neizbrisivih mostarski legendi.Avdaga,svojevremeno svjetski trgovac,jedan od onih koji je u Mostar prvi donio radio-aparat i dovezao automobil. Oženio je početkom našeg vijeka šesnaestgodišnju djevojku,koja se već tada bila pročula kao „lijepa Šantićeva Emina“.

Desetak metara ispod ove grobnice,nedavno je sahranjena jedna od Emininih kćerki Ziba Karabeg.Veliki broj Mostaraca i stanovnika iz drugih krajeva Hercegovine,prisustvujući toj sahrani,ponovo se tiho prisjećao minulih dana,jednog vremena koje se ne vraća,ali se pamti.

BROJNA PORODICA

Emina je rodila šesnaestoro djece,,od kojih je šest ostalo u životu:Alija,Besim,Šerifa,Ziba,Dutka i Ramiza.Sve njene kćeri bile su različitog lika i stasa,kao da nisu bile od iste majke,ali su sve,svaka na svoj način,bile lijepe.Dutka je umrla prije pet godina,a Ziba 7.marta ove godine.(2009).

Ipak,život je uvijek jači od smrti.Emina ima danas desetinu potomaka.Danas živi 10 njenih unučadi,15 praunučadi i jedno čukununuče.Oni su inžinjeri arhitekture,mašinstva,vazduhoplovstva i elektrike,novinari,muzičari,profesori…

UDAJA NA PREČAC

Svi oni u svojim kućama imaju gramofonsku ploču sa pjesmom „Emina“ koju najdirljivije i izvorno pjeva Himzo Polovina.I danas,kada žele da se predstave,vele.Ja sam unuk ili unuka Šantićeve Emine“.Ljudima,poslije toga,više ništa ne treba objašnjavati.Svi tada imaju predstavu jednog romantičnog,davnog Mostara,u kojem kao da je  nemoguća ljubav bila za trenutak životna stvarnost.Ali,nije bilo tako…

-Sigurno je da je Aleksa Šantić napisao svoju pjesmu inspirisan ljepotom mlade Emine,rekli su nam Eminini unuci.-On je nekad davno sjedio sa društvom ispred magaze,pokraj česme na domaku Lučkog mosta.Tuda je svaki dan,po nekoliko puta,šesnaestogodišnja Emina kloparala po kaldrmi,dok su joj oko bedara,poput lakog vjetra,lepršale svilene dimije.Šantić je,inače,obožavalac ljepšeg spola,često uzvikivao:“Ja,lijepog li djevojčeta,lijepe li Emine!“Tada je počeo pisati svoje prve stihove pjesme,koja će kasnije postati legenda.“Ja kakva je lijepa,jest’ tako mi dina,stid je ne bi bilo da je kod sultana…“

Teško je pretpostaviti da je Šantić ikada s njom prozborio ijednu riječ.Emina je bila kći starog hafiza Sefića.Po muslimanskim zakonima,nije smjela ni pogledati muškarce,pogotovo „inovjernika“,a kamoli s njim pričati.To je Aleksa dobro znao.Njezin otac je,čim je vidio da je momci gledaju,naredio bez pogovora:“Od sutra ima da navučeš zar,kad izlaziš vani!“

Emina se udala naprečac.Bogati trgovac Avdaga,naočit i bogat,zaprosio je Eminu od hafiza Sefića.Ona ga prije udaje nije ni vidjela,niti su je pitali za pristanak.Na sreću,njen brak nije bio promašen,što se često događalo djevojkama u to vrijeme.

… A OSTALA JE PJESMA

Nakon udaje,Emina je bila „zarobljenik“ sopstvenog doma i njegova četiri zida.Radila je u kući i rađala djecu-njih šesnaestoro.Deset je umrlo,jer bila su to ratna vremena,a nije bilo lijekova za danas bezazlena oboljenja.Polako je starila,ali crte njenog uvijek nasmijanog lica,ostajale su lijepe,pogotovo osmijeh,koji joj je lebdio na usnama do pred smrt.

Pjesma „Emina“ ostala je,međutim,vječno da živi i vremenom postajala je sve mlađa i popularnija.To nije bilo slučajno.Emina je,kao djevojka,bila prekrasna,crnih pletenica,bijelog lica i bujnih grudi.Ta ljepota morala je za sva vrmena da inspiriše snažnog lirika,kakav je bio Aleksa Šantić.

Ziba je bila Eminina ljubimica.I ona je,kao i mnoge druge djevojke,patrijarhalnim zakonima bila osuđena da „čeka priliku“,odnosno muža,kojeg joj bude namijenio strogi otac Avdaga.Ali,Ziba je bila vragolanka.Jedne prilike,oči su joj se ukrstile sa vragolastim učiteljem Mustafom Karabegom iz Mostara.On je tada službovao u zabitom hercegovačkom selu Bjelimići,u njedrima neprohodnih planina i šuma sjeveroistočne Hercegovine,iznad Boračkog jezera.

-Bi li se ti udala za mene,upitao je mladi Mustafa naprečac Zibu.

-Bih,što ne bih,odgovorila je Ziba spremno.

-Ali,ja sam u planini,moramo ići na konjima.

-Kuda ti,tamo ću i ja.

Tako oni skovaše plan.Sastalii su se jednog toplog poslijepodneva ispred kapije Šarića harema,tamo gdje će nju,tačno poslije pedeset godina,i pred sami zlatni pir,Mustafa i sahraniti.Odatle su se,brdom,i na konju,zaputili u Bjelimiće.Imali su četvero djece.Smrt ih je rastavila samo nekoliko mjeseci prije nego što su,sa cijelom porodicom,namjeravali da proslave zlatni pir.

Zibe više nema.Na onom mjestu,gdje su zajedno pošli u neizvjesnost zauvijek su se rastali.Mustafa i Ziba,lijepa žena,još ljepša majka.

Tako život prolazi.

A ostaje pjesma,o lijepoj Emini…

 

Izvor:Fazlija Hebibović:“Mostarski akvareli“Mostar,juni 2009;Štampa:Bemust-Sarajevo

 

Priredio za ljubusaci.com:Kemal Mahić

1603 Posjeta 1 Posjeta danas