Nena Emina

Sagnjila zima u mom rodnom kraju. Ćikovi dimnjaka na krovovima iskrpljenih kuća dime u havu. Ogoljene grane drveća i sitnog rastinja čekaju vjetar, trpe mraz i sanjaju o toplim bundama snijega koji se u sivim oblacima čitav dan misli bi li, ili ne bi pao.Protruhli plotovi, polomljene vratnice, od velikih kiša raznesen put. Prostirka od lišća šuška i kvrcka pod koracima. Magla se lijeno podiže ka brdima i otkriva crno-bijeli svijet.

Samo Neretva ispod sela i dalje teče u boji.

Iznad polja, moja kuća, pred kućom moja nena, na njenom licu osamdeset godina pamćenja. Dušom i tijelom gotovo srasla za kućni prag, pogleda uvijek uprta u zapad. Tamo je cesta kojom je otišao njen evlad, tamo je cesta kojom se s vremena na vrijeme pomalja da je obiđe.

Tako je to, misli ona. U mladosti je čovjek okrenut istoku, čeka sunce, novi dan, podstarost sunce, evo, izlazi sa zapada, iz auta i autobusa, kroz lica sad odraslih sinova i kćeri, kovrdžavih kosa i crnih trepavica njene unučadi i praunučadi.

Začudan je njoj taj život u koji joj porod zamiče. Ti gradovi bez njiva i ograda, bez štala i hajvana, gdje se po mlijeko za doručak ide u prodavnicu, a ne u štalu, gdje jedeš krompir koji sadio nisi, voćku koju ubrao nisi i meso koje njen Ahmet s Bismillom iz svog tora zaklao nije. Gdje mladi skoro golih guzica hodaju i pred starijim ne ustaju.

Zna ona, bila je ona. Nudili je sinovi da po|e s njima, da ne živi sama. Predeverala jednu zimu, proljeće i ljeto u tom gradu. Predeverala jedva i s prvim proljećem se vratila u svoju toplinu, širinu i mirise…

Potkuplja otežali nabor na dimijama i ulazi u kuću. U smićenim dimijama friško istucani orasi. Rezge ima svakoj snahi za baklave.

– Nek im nije do nane, a hoće l’ doć, baš kako im drago!

Govori tiho, pomalo resko, ali bez zlobe i ljutnje. Gleda kroz prozor, kroz bašču, polje, preko Neretve, kroz planinu, tamo daleko u Zijemlje, svoju rodnu Šaricu, svoje mladalačke godine izvlači iz još neotančalog sjećanja u kojem njene mlade ruke stišću ljusku oraha mehkiša.

Nigdje nema tako dobrih i mehkih oraha kao pod kućom njenog brata Šerifa. Donosio je njen rahmetli Ahmet sadnice i ovamo, al’ se ne htjedoše primiti. Nije drvo insan da svikne. A, eto, ona i još pet cura iz njenog sela došle i primile se. Tu u Župi.

Iako vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja, nešto od svega toga sazri u srcu i kao sunce što grije izvana ono grije iznutra.
Od odškrinutih vrata studen je štipa za reumu u leđima. Zatvara ih. Otvara šporet i ubaci bilju suhe hrastovine. Gladan plamen toplo zapucketa nad novim zalogajem. Njen pogled opet skrenu ka zapadu, ka crnoj krivudavoj cesti. Ote se uzdah i jedva čujne riječi:
– Samo nek su mi živi i zdravi!

* * *
Danas na krovu naše seoske kuće ugašen ćik. Dima nema. Pustoš u hladnim sobama. Rijetko dirane vratnice škripe, a na seoskom mezarju u dnu sela jedan bašluk više. Na njemu nenino ime. Hiljade riječi malo je da je se na pravi način prisjetim. Jer nena, riječ je koja u svakom od nas porodit će različit, a opet isti svijet, svijet neprestano nasmijanih očiju, svijet tepanja, milovanja i ljudske topline koja nadomješta sve ono gdje ti kao sinu, bratu, sestri može usfaliti.

Nenino krilo prostrto u hiljadu cvjetova oslikanim dimijama bit će uvijek mjesto vraćanja mojih želja za sigurnošću, mjesto gdje su završavali strahovi, a počinjao mir, nije ni čudo kad neko Džennet spomene, što moje misli u njeno krilo polete.

Neka ti Uzvišeni Allah podari lijepi Džennet, spoji te s onima koje si voljela i s tobom one koji te vole!

***

NENA EMINA
Ostalo lice zapamćeno kao mjesec u sjaju punom
Rašireno krilo i cvjetni dezen dimija
Toplina sjećanja
Naborana jaka bluze
I osmijeh dženetske hurije.

Glas što pred spavanje
Šapće iz svakog jastuka
Tužne oči
Sretan pogled što navikom iskustva
kao pepeo na ognjištu
ćusegijom odgoja
spreće kahare duše
Zategnuta koža na rukama
zeleni potočići vena poskočili pod njom
limena šolje tanke kafe i uzrečica “kenjče jedan“

Najlon kesa puna krema za išijas
Reumu, uboj i pamćenje koji joj je sin koju kupio
Za dušu

“Ovu mi je Ibro iz Iraka donio Bože mu zdravlje
Ovo Mujo iz Saraj'va Allah mu se smilovao
A ovu ti je rahmetli babo, Allah mu Džennet podario
naručio od Mehe Alina kad je ono iš'o za Tursku
Ovaj mehlem mi je od Aiše, Bog joj svaku sreću dao
A ovu mi doktor dao kad me nedavno obilazio
Ne valja ništa
—-///—-
U ranom mi dječijem sjećanju
Čupkaju janjci travke popaska
Obijesno trčkaraju zabacajući glavu
Moj pogled snen
Tijelo strukom omotano
Čekam nenino dozivanje od kolibe
“Pušći janjce pomuzli smo ovce!“
Janjeći trk
Bleka
Miris vune i tek pomužena mlijeka
Crno bakreni koto
Vatra na ognjištu
I hurdenjaci na policam u dimu

– Neno Kad odrastem
Kupiću ti kat haljina
– Hoćeš jašta ćeš!
Čim odrasteš Zaboravi'ćeš nenu K'o i svi ostali.

– Neno kad odrastem
Kupi'ću auto i vozit te tvojima u Šaricu.
– Neno kad odrastem…

– De, de, ne naprduj vieše
Dodaj mi tu šćemliju trebam ovu joltu oprat
ti hajde dok ne budem vakat ovcam’ poigraj se s djecom
Samo se ne kreć'te k'o jučer
fino se udarajte…

Nevina obećanja na verigama djetinjstva
i žal na podlačku starosti…

Neno, kad odrastem
Napisaću ti pjesmu
Pjesmu o tebi neno!
Da te se moja djeca sjećaju
Rahmet nazivaju
Dovu čine
Zajedno sa mnom Suzu puste…

(Bajic Esad) F.B.

2760 Posjeta 1 Posjeta danas