Duraković: Put preko Palestine ka Armagedonu

Ovo što se zbiva s Palestincima ovih dana u Jerusalimu jest neizreciva tragedija. Palestinska nesreća je inače po svemu – po razmjerama, po dužini trajanja i po svome totalitetu – tragedija epskih razmjera, i to u značenju antičkoga epa. Takozvani moderni svijet koji sve to mirno posmatra i ne sankcionira ne može biti sretan svijet: nema pravo na bolju budućnost.

Poseban aspekt tragičnosti sadržan je u tome što državno nasilje, dakle potpuno organizirano i moćno, vrši narod koji je i sam bio žrtva holokausta: umjesto da izvuče poučna i pozitivna iskustva iz vlastite tragedije, izraelski cionisti pokazuju da su naučili, zapravo i nažalost, kako da i oni sami vrše holokaust nad svojim bespomoćnim susjedima. I to je jedan od dokaza kako ljuski rod nema sposobnost da uči od povijesti.

Uprkos razmjerama tragedije, ona za mene nije iznenađenje. Naprotiv, realno je očekivati u narednim godinama još veće nasilje. Naime, cionisti i evangelisti – koji imaju ogromnu moć na Zapadu, posebno u SAD – odlučni su da sruše džamiju al-Aqsa, da pobiju i protjeraju sve Palestince, da osvoje veći dio Bliskog istoka i da u konačnici dovedu na tome prostoru do armagedona. To je njihova strategija. Još više: to je njihovo religijsko uvjerenje pa se smatraju obaveznim da realiziraju predskazanje armagedona na Bliskom istoku.

(O tome sam objavio knjigu pod naslovom „Na Bliskom istoku – bliski Armagedon“.)

Svojim odnosom prema ovoj krizi svijet pokazuje totalnu dehumaniziranost i ideologijsku opterećenost jer Palestinci su, pretežno, muslimani, kao što su i Bošnjaci, Ujguri, Rohinje i drugi muslimani koji su izloženi sistemskom, državnom pogromu. Poseban problem je indolentnost muslimanskoga svijeta, naročito arapskoga. Izuzetak je Republika Turska koja je inače jedina iz muslimanskog svijeta istinski politički subjekt, a ostali su objekt svjetske politike. Dok slušamo jauke nenaoružanih Palestinaca izloženih teroru onih koji su povijesno i sami iskusili najveći teror, dotle arapskim svijetom odjekuju kolektivne, horske dove svevišnjem Allahu. NIGDJE PRAVE AKCIJE! Muslimani i sada pokazuju kako imaju suficit dove i deficit akcije, a to je zabrinjavajuća forma licemjerja u odnosu prema Bogu. Bog veli da silno mrzi upravo licemjere.

Da bi paradoks bio potpun, valja reći da se ovaj teror nad Palestincima vrši u svetom mjesecu ramazanu, na jednom od najsvetijih mjesta za muslimane, na 27. noć i uoči Bajrama.
Pokušajmo zamisliti kakve su pripreme za Bajram Palestincima i kakav će njihov Bajram biti! U suzama i ranama, u patnjama i poniženju. Dok se zbiva taj užas naočigled svijeta, imamo li
pravo na vlastitu radost, na bajramsko milovanje i darivanje svoje djece?! Svijet opet dokazuje da je stravično dehumaniziran i zato nema pravo da očekuje da bude sretan. Neka ravnoteža mora postojati.

Mnogo je danas onih u Palestini, u Jerusalimu koji, pateći i ginući, govore isto ono što je kazala napaćena sirijska djevojčica na samrti u razrušenom Halepu, znajući da će umrijeti:

SVE ĆU DRAGOM BOGU KAZATI…

Patria.ba, Esad Duraković

718 Posjeta 1 Posjeta danas