Prva riječ koju sam naučila na njemačkom bila je brot, kruh.
Ne zato što smo mi svi u ovu zemlju došli trbuhom za kruhom, nego zato
što kruha u njoj na početku ne možeš nać ni za lijeka. Dođeš u
gostionicu ili restoran, šta god zaželiš sve ti donesu, ali bez kruha.
Ili, pozovu te na ručak i gledaš kako jedu čorbu bez kruha, ćušpajz bez
kruha, bratvurst bez kruha, gulaš bez kruha, predjelo, glavno jelo i
nahtis sve bez kruha. A znaš kako je u nas u Bosni – kruh ti je baza.
Ako imaš kruha, imas svega. Mi smo ti naučili svako jelo jesti s kruhom,
svako osim pite.A imaju oni kruha, hljebova i peciva trista vrsta. Kad dođes u njihove
pekare ponude ti bijelog, pa crnog, najviše crnog i grahama. Osim toga u
kruh oni ne stavljaju samo germu i so kao mi, nego i začine, i još ga
nafiluju i orahom i bademom i grožđicama i bog te pitaj čim. Ne znaš
jel’ kolač ili kruh. Pa opet, za svoje svetkovine i vajnahte peku
božićne, uskrsne i šta ti ga ja znam kakve sve hljebove. Pa peciva,
kifli, kroasana, vekni i brocni. Ja najvolim onaj pustaveken, onaj
polubijeli s malo mekinja. Samo, kruh u njih nije jeftin kao u nas,
ovdje je jedna štruca četiri, pet, šest maraka. Imaju oni kruha i u
restoranima, ali uvijek moraš posebno napomenuti. Ja sad, čim mi tutne
jelovnik, kažem: ajn bishen brot, i tek kad mi donese kruh, tek onda
naručujem jelo i piće. Ali, svi ti njihovi kruhovi su opet nekako kiseli
i betni, opori, brate, i neukusni.
Kad se ja sjetim naših ramazana i iftara, kad se sjetim Prijedora i
Sane, kakvi su se tamo kruhovi pekli. Kad je iftar, cijela čaršija
zamiriše na tople somune, na kilometar osjetiš njihov miris kad se s
puta vracas u grad. Taj miris majcinskog somuna oni nikad u zivotu nisu
osjetili, zato i jesu tako hladni i proracunati kakvi su. Ima i ovdje
somuna u Turaka, oni to zovu tirkiser fladenbrot, ali, da prostis, ti
turski somuni meni nekako tuknu. Jer, i Turci su se ovdje iskvarili pa u
kruh mecu i konzervanse i zacine, tako da ti uzmes taj njihov somun i
jedes ga – a jede on tebe.
Onda sam se ja dosjetila. Za vrijeme jednog ramazana ja ti zamijesim i
ispecem prave nase krajiske somune, onako kako je to radila moja
rahmetli majka. Uzmes pola kila psenicnog brasna, dva i po deci vode,
medjuprstima soli, pola deci ulja i tri deke kvasca. Prvo dobro prosijes
brasno, dodas kvasac i dobro ga izmijesas s mlakom vodom. Onda tako
zamijeseno tijesto ostavis da stoji oko pola sata. Kad nakvasa i namladi
se, stavis ga u tepsiju podmazanu uljem. U tepsiji ga ostavis desetak
minuta da ponovo nadodje, a zatim ga peces oko pola sata. I jedan mali
stan u Münsteru, Heinestrasse trideset osam ucas poprimi miris Bosne.
Kad djeca dodju iz skole – udavise se. Samo, ja cesto radim u dvije
smjene, pa cim dodjem kuci svalim se od umora. A oni bas tad navale: kad
ces nam, mama, opet pec somune? I ja se dignem i pecem. Onda im kazem:
‘Nije ovo, djeco, pravi somun, ovo je cemerni somun. Pravi somun cete vi
uskoro jesti kad se mi vratimo u svoj Prijedor, pa da vidite kako nasa
carsija opet mirise za ramazan, mirise od somuna i lepinja. Kako
cvjetaju nasi hljebovi, kako disu.’
Ja im samo tako kazem da ih utjesim. A oni kazu: ‘Mama, sto nam lazes da
cemo se vratiti, kad necemo, sto nas varas, kad i sama znas da su tamo
sve muslimane pobili ili protjerali?’ A ja velim: vratit cete se vi,
djeco moja, tamo kad-tad, tamo je vase mjesto i vas kruh, jer nema ni
ovdje o draci somuna. Vratit cete se vi do iducega ramazana.
A znam da nece.
Mile Stojic