SOMUNI, povodom 31.maja, dana bijelih traka

Prva riječ koju sam naučila na njemačkom bila je brot, kruh.

Ne zato što smo mi svi u ovu zemlju došli trbuhom za kruhom, nego zato

što kruha u njoj na početku ne možeš nać ni za lijeka. Dođeš u

gostionicu ili restoran, šta god zaželiš sve ti donesu, ali bez kruha.

Ili, pozovu te na ručak i gledaš kako jedu čorbu bez kruha, ćušpajz bez

kruha, bratvurst bez kruha, gulaš bez kruha, predjelo, glavno jelo i

nahtis sve bez kruha. A znaš kako je u nas u Bosni – kruh ti je baza.

Ako imaš kruha, imas svega. Mi smo ti naučili svako jelo jesti s kruhom,

svako osim pite.A imaju oni kruha, hljebova i peciva trista vrsta. Kad dođes u njihove

pekare ponude ti bijelog, pa crnog, najviše crnog i grahama. Osim toga u

kruh oni ne stavljaju samo germu i so kao mi, nego i začine, i još ga

nafiluju i orahom i bademom i grožđicama i bog te pitaj čim. Ne znaš

jel’ kolač ili kruh. Pa opet, za svoje svetkovine i vajnahte peku

božićne, uskrsne i šta ti ga ja znam kakve sve hljebove. Pa peciva,

kifli, kroasana, vekni i brocni. Ja najvolim onaj pustaveken, onaj

polubijeli s malo mekinja. Samo, kruh u njih nije jeftin kao u nas,

ovdje je jedna štruca četiri, pet, šest maraka. Imaju oni kruha i u

restoranima, ali uvijek moraš posebno napomenuti. Ja sad, čim mi tutne

jelovnik, kažem: ajn bishen brot, i tek kad mi donese kruh, tek onda

naručujem jelo i piće. Ali, svi ti njihovi kruhovi su opet nekako kiseli

i betni, opori, brate, i neukusni.

Kad se ja sjetim naših ramazana i iftara, kad se sjetim Prijedora i

Sane, kakvi su se tamo kruhovi pekli. Kad je iftar, cijela čaršija

zamiriše na tople somune, na kilometar osjetiš njihov miris kad se s

puta vracas u grad. Taj miris majcinskog somuna oni nikad u zivotu nisu

osjetili, zato i jesu tako hladni i proracunati kakvi su. Ima i ovdje

somuna u Turaka, oni to zovu tirkiser fladenbrot, ali, da prostis, ti

turski somuni meni nekako tuknu. Jer, i Turci su se ovdje iskvarili pa u

kruh mecu i konzervanse i zacine, tako da ti uzmes taj njihov somun i

jedes ga – a jede on tebe.

Onda sam se ja dosjetila. Za vrijeme jednog ramazana ja ti zamijesim i

ispecem prave nase krajiske somune, onako kako je to radila moja

rahmetli majka. Uzmes pola kila psenicnog brasna, dva i po deci vode,

medjuprstima soli, pola deci ulja i tri deke kvasca. Prvo dobro prosijes

brasno, dodas kvasac i dobro ga izmijesas s mlakom vodom. Onda tako

zamijeseno tijesto ostavis da stoji oko pola sata. Kad nakvasa i namladi

se, stavis ga u tepsiju podmazanu uljem. U tepsiji ga ostavis desetak

minuta da ponovo nadodje, a zatim ga peces oko pola sata. I jedan mali

stan u Münsteru, Heinestrasse trideset osam ucas poprimi miris Bosne.

Kad djeca dodju iz skole – udavise se. Samo, ja cesto radim u dvije

smjene, pa cim dodjem kuci svalim se od umora. A oni bas tad navale: kad

ces nam, mama, opet pec somune? I ja se dignem i pecem. Onda im kazem:

‘Nije ovo, djeco, pravi somun, ovo je cemerni somun. Pravi somun cete vi

uskoro jesti kad se mi vratimo u svoj Prijedor, pa da vidite kako nasa

carsija opet mirise za ramazan, mirise od somuna i lepinja. Kako

cvjetaju nasi hljebovi, kako disu.’

Ja im samo tako kazem da ih utjesim. A oni kazu: ‘Mama, sto nam lazes da

cemo se vratiti, kad necemo, sto nas varas, kad i sama znas da su tamo

sve muslimane pobili ili protjerali?’ A ja velim: vratit cete se vi,

djeco moja, tamo kad-tad, tamo je vase mjesto i vas kruh, jer nema ni

ovdje o draci somuna. Vratit cete se vi do iducega ramazana.

A znam da nece.

Mile Stojic

 

895 Posjeta 1 Posjeta danas