U Bošnjačkom institutu u Sarajevu 8. jula 2010. godine u organizaciji BZK „Preporod“ održan je čas sjećanja na genocid u Srebrenici 1995.-2010.
To veče govorili su predsjednik BZK „Preporod“ Senadin Lavić, profesorica Edin Bećirević, profesori Ćazim Sadiković, Šaćir Filandra, Asim Mujkić i Dino Abazović.
Senadin Lavić je kasnije na internet stranici “Duh Bosne” objavio zanimljiv tekst koji prenosimo u cijelosti.
Tekst objavljujemo bez ispravki datuma, a ima veoma jake poruke.
“Prošlo je petnaest godina od jula 1995. godine u Srebrenici. Brojna pitanja i dalje traže odgovore! Šta je naš život poslije toga? Kuda ide naša egzistencija petnaest godina poslije strašnog zločina? Šta je to naša budućnost poslije genocidnog zaokruženja stradanja Bosne u Srebrenici? Kakvi smo to mi ljudi postali? U neizbježnosti nadolazećih pitanja Srebrenica se pojavljuje kao mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja Sarajeva, Mostara, Livna, Nevesinja, Prijedora, Višegrada, Foče, Goražda, Bijeljine, Brčkog i drugih gradova u Bosni i Hercegovini. U Srebrenici se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio Veliku Srbiju. Srebrenica je čvorno mjesto mape i mreže zločina nad Bošnjacima. Da li smo nakon petnaest godina svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li pak imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji? Imamo li volje da prevaziđemo poziciju žrtve u kojoj smo zatočeni? Ne može biti da se naši životi profanim politikantstvom svode samo na likove žrtava bez nade – mi trebamo živjeti i graditi budućnost? Šta su naša sjećanja danas, petnaest godina nakon genocidnog dovršenja agresije na Bosnu i Hercegovinu?
Nacisti su željeli etnički čistu Njemačku. Za postizanje tog cilja istrijebili su sve koji nisu bili dio njihovog naroda. Bosanski Srbi, u velikom broju, potaknuti velikosrpskom politikom iz Beograda, a prije savega ljudima kakvi su D. Ćosić, M. Marković i drugi, shvatili su da je jedini način da se stvori homogena, kompaktna i politički uvezana teritorija, da se sprovede etničko čišćenje i genocid, dakle, put zločina kojim se ostvaruje pripremljeni plan. Već početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, osumnjičeni ratni zločinac R. Mladić, koji se danas „skriva“ po Srbiji, znao je da projekt bosanskih Srba može završiti i ostvariti samo genocidom. To nam kazuje da su agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu znali šta će se dogoditi da bi se ostvarilo „šest strateških ciljeva“ velikosrpskog ekspanzionizma.
Genocid u Srebrenici u julu 1995. godine predstavlja zaokruživanje procesa zločina nad Bosnom i njezinim građanima – dovršenje projekta „čiste“ srpske teritorije u Bosni i Hercegovini. Sasvim je jasno da se taj proces nije mogao sprovesti bez režima S. Miloševića u Beogradu. I danas beogradska vlast vrlo uspješno svu odgovornost za genocid u BiH podmeće bosanskim Srbima koji su Dejtonski sporazum o miru pretvorili u sredstvo gušenja države Bosne i Hercegovine. Isto tako, neodgovornost koju iskazujemo kao intelektualci i ljudi prema stradanju Srebrenice i genocidu koji je potopio naše humanističke nade, prevazilazi i najcrnje slutnje u ciničkom kontekstu. Mi još nismo promislili šta nam se dešava! Kao da se genocid dogodio negdje na Marsu, nekome nepoznatom, nekada davno! Mi još nismo imenovali preciznim imenom stvari oko nas i čini se da smo bez jasne predstave o tome šta se dešava a tiče se direktno nas i naše egzistencije. Ne bi smjeli Srebrenicu, kao simbol stradanja i mjesto gdje se genocid pokazuje u najstrašnijem obliku, pretvoriti u priču o broju stradalih, prepirku o brojkama, jer sadržaj Srebrenice ne može biti sveden na statističke podatke koji, naravno, imaju svoje mjesto u cjelini sprovedenog zločina genocida! Genocid u Srebrenici, također, ne može se koristiti u političke svrhe i manipulacije u borbi za pozicije vlasti bošnjačkih političara, s jedne strane, niti se može negirati u iste svrhe s druge strane.
Treba se boriti da se genocid nad Bošnjacima Srebrenice ne pretvoriti u jednu dženazu godišnje, u kojoj će religijski predstavnici Bošnjak ispuniti vjersku obavezu prema nedužno ubijenim ljudima i moliti Boga da se prekinu strašna stradanja ljudi zbog velikosrpskog ekspanzionističkog projekta. Ne bi bilo ljudski, također, stradanje ljudi podrediti kurtoaznim govorima saučešća brojnih političara iz zemlje i inostranstva! Kao da je radi njih pokop posmrtnih ostataka žrtava! Smijemo li priznati da se genocid u Srebrenici ne smije i ne može svesti na jednu dženazu godišnje i na davanje izjava političkih predstavnika kako neće nikada zaboraviti šta je bilo? To nije dovoljno, jer se time iskrivljuje i prikriva sadržina strašnog zlodjela. Nije valjda apokrifna misao ako racionalno naglasimo da genocid nad Bošnjacima Srebrenice prevazilazi dženazu, koja je naravno vjerska obaveza za bošnjačke žrtve, koja se mora ispuniti, i da je dio evropskog svijeta života u kojem je bilo moguće ubijati ljude. Svi oni koji genocid u Srebrenici reduciraju na vjerski čin i dugotrajne govore političara pomažu, direktno ili indirektno, svjesno ili nesvjesno, da ne vidimo i ne razumijemo šta se desilo u Srebrenici i šta se dešava Bošnjacima kao narodu.
O Srebrenici tek trebamo početi misliti! To je tek osnov stvaranja koje će onemogućiti nove velikosrpske nasrtaje na Bosnu i Bošnjake. Genocid nad Bošnajcima Srebrenice ne tiče se više samo Bošnjaka – on je od kraja 20-og stoljeća sastavni dio evropske svijesti i savjesti. Misleći kontekst u kojem se nalazimo, D. Abazović upozorava da je pitanje genocida, ustvari, pitanje cijelog čovječanstva! Cjelokupnu dramu oko genocida treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije, a nikako genocid svoditi na dženazu koja se tiče samo porodica žrtava i onih koji saosjećaju s nevino ubijenim ljudima. Možemo li, dakle, spasiti Srebrenicu od nas samih, odnosno od profanizacije, nerazumijevanja i manipulacije? Srebrenica je rezultat velikosrpskog zločina i internacionalne neodgovornosti za koju treba neko odgovarati. Ko je omogućio genocid u „zaštićenoj zoni UN“ Srebrenici – to se može saznati ako smo još ljudi!”…
Radio Sarajevo
