Zima nije zima u Hercegovini bez raštike i suhog mesa:radi se o tradiciji koja je ostala uglavnom nepromjenjena stoljećima a čiju glavnu ulogu igra poseban tip kupusa sa listovime „bez glavice“ čije uzgoj u ovim područjima seže u davnu prošlost.
Raštika je prilično raširena na gradskim pijacama,te je povrće vrlo prilagodljivo svim uvjetima tla i klime,često raste i spontano te se bere u najhladnijim mjesecima.
Prema tome,jasno je zašto je za poljoprivrednike u prošlosti predstavljala dragocjenu hranu u borbi protiv gladi te su brižno čuvali njeno sjeme kako bi osigurali proizvodnju iz godine u godinu;ali još i danas oni koji uzgajaju raštiku ljubomorno čuvaju svoj urod,da te mjere da su odbili da prepuste vlastitu pratnju jednom izuzetnom kupcu kao što je Gospa,koja ju je probavala na svom balkanskom putovanju te je ostala zatečena posebnim kiselo slatkim okusom tih nevjerovatnih zelenih hercegovačkih listova.
NAR-ŠIPAK
Šipak ili nar je definitivno jedan od simbola Hercegovine.Samonikli,divlji šipci se doslovce nalaze na svakom koraku u ovim krajevima.
Kao jedan od simbola Hercegovine šipak je postao i omiljeni motiv slikara što se vidi po našim umjetničkim galerijama gdje najmanje jedna trećina slika s motivom mrtve prirode prestavlja upravo šipke.
Ovo voće na našem području je jako jednostavno uzgojiti,a najviše je zastupljena sorta Glavaš.
Od šipka najčešće konzumiramo zrna,te pravimo popularni sok od šipka.
Plod je okruglastog oblika,različite veličine s debelom korom čija je osnovna boja žuta,a sa sunčane strane se u obliku dopunske boje razlijeva crvena.
Zrnje je veliko i sočno,svijetlo crvene boje i kiselkastog okusa.Šipak glavaš dozrijeva krajem septembra ili u prvoj polovini oktobra.
Izvor:VINSKA CESTA HERCEGOVINE,Turistička zajednica HNK 2013.
Izbor:Kemal Mahić
