ODE NAŠ OMER

U spomen na Omera Mesihovića, piše Štefica Galić
Kad sam prvi put došla u Neđinu radnju u Ljubuški, zatekla sam tamo i prosijedog čovjeka, visokog, imao je crnu rolku na sebi. Omer Mesihović, moj prijatelj i drug, kaže Neđo upoznajući nas. Nasmijao se i prodorno me gledao. Nešto se našalio na moj račun i ja sam britko odgovorila. Nasmijao se i rekao Neđi: ova će biti gora od nas. Na našoj svadbi najviše se pjevalo Sa Ovčara i Kablara, Omer je stalno nazdravljao i bio veseo cijelu večer, igrao i pjevao. Volio je ono najljepše što so imali, što je Jugoslavija bila – slobodu, bratstvo i jedinstvo, solidarnost, sve dobre ljude. Nikada nije dijelio ljude ni po kojoj normi osim dobroti i poštenju.
Jednom je išao s nama i kod mojih u Ograđenik. Moja majka, nezadovoljna mojim životnim izborom, nije baš bila ljubazna, nisu mi bili ni na svadbi, okrenula bi leđa svima i tako se durila. A on bi rekao – Čuješ, ja ne znam što se ti ljutiš na njih ali ja ti nisam ništa kriv. Smijali bi se i majka bi se na kraju odobrovoljila iznijela na stol svega čak mu i spakovala vina da ponese.

Omer je radio kao učitelj ranije a osamdesetih je radio u Miliciji u Ljubuškom, bi je komandir, kasnije i u državnoj bezbjednosti u Mostaru. Svaki dan je išao na posao pješice ili zelenim stojadinom. Svraćao je u našu radnju gotovo svakodnevno. Uvijek se šalio. Ponekad i pretjerano. Nekad me nervirala ta njegova osobina. Igrao bi remija s Neđom i Ćapetom, ili se samo provrtio i otišao na posao. Nikada nisam vidjela nekoga da tako predano radi i voli svoj posao. Prije nije bilo mobitela pa bi vikendom išao po nekoliko puta u stanicu da vidi je li sve ok i da se što nije dogodilo.

Često bi išao u obilazak i kontrolu policijskih ekipa. Tako jedne prilike krenuo je prema Jablanici i Konjicu. Na stanici koju je imao u autu čuo je kako iz Mostara javljaju patroli u Jablanici: Naoblačilo se, oblak ide prema sjeveru, mogla bi kiša u Jablanici ili Konjicu. Bio je to znak – eto Omera u kontrolu. On bi sve to čuo, nasmijao se i okrenuo odmah na drugu stranu. Ovi će biti budni ne treba ih ni obilaziti, idem sad u Nevesinje da vidim šta rade. I zatekne patrolu kako spava u Nevesinju. Stajao bi pet-šest minuta pokraj njih, oni bi čvrsto spavali a onda ih probudio i pitao zašto spavaju na radnom mjestu. Nismo druže, evo taman malo samo zakunjali….
U Mostaru je bio načelnik državne bezbjednosti, vratio stan u Ljubuškom i odselio sa suprugom Sekom i djecom, Husom i Eldom u Mostar. Devedesetih je odbio raditi za novu vlast i napustio posao u Mostaru. Tu je i rat dočekao. Kako su se nosili sa ratnim traumama i upadima bojovnika znaju samo oni.
Na prijetnje se nije obazirao ali kad mu je Neđo dojavio da ga jedan policajac iz Čapljine traži da ga ubije, odmah je napustio zemlju. Sa familijom se skrasio u Njemačkoj.
Imali smo devedesetih strahovitih problema zbog svog prijateljstva s Omerom, lijepili su nam razne etikete izdajnika, udbaša, mrzitelja svega hrvatskoga, brojali koliko nam je Omer puta ušao u kuću, da smo mu sve izdavali…. A on je pošteno i odgovorno samo radio svoj posao po zakonima koji su vrijedili u Jugoslaviji. O poslu nikada nije pričao s nama.
Za svaki 1 maj hodao bi u kolonama sa građanima Mannheima uz zvuke Internacionale i zvao me telefonom puštajući mi da čujem dio atmosfere. Bio bi posebno sretan tada. Kad je dolazio poslije rata posjetiti prijatelje u Srbiji, na fešti je tražio da mu sviraju Sa Ovčara… I svirali su…
Prvi put poslije rata vratio se u Ljubuški samo da vidi Neđu već teško bolesnog. Plakao je kad je izlazio iz kuće. Znao je da ga više neće nikad vidjeti.
Dolazio bi uvijek ljeti. Svaraćao bi kod nas i kod drugih prijatelja. Dvijehiljadeineke smo bili kod nene Habibe, hodže, u Sarajevu, koja je bila tokom rata kod nas u Ljubuškom. U ratu joj je poginuo zet, kasnije i muž umro. Kod nas je upoznala Omera i baš ga zavoljela. Opremila je i Omerovu majku kad je umrla. Kako se uvijek šalio, pri našem dolasku kod nene također: Dobar dan, ja sam Radovan, kako ste, mogu li ući. Dobar dan, neka ste Radovan ili bilo ko, kad ste sa mojom Štefom bujrum u kuću. Gledala ga je preko oka i pokušavala se sjetiti ko je, vidjela sam to na njoj. Na koncu je uskliknula: A Omere, ti li si. Smijali smo se. Omeru se sviđalo i poštivao je jako to što nena nikada nije pravila zapise ili nešto takvo, bila je istinska vjernica i nikada nije dijelila ljude po vjeri ili naciji, dobra draga duša. Kad smo pošli, pozdravljajući se rekla mu je: pogledaj moj Omere i nemoj zaboraviti na Neđinu siročad, nikad. I zaplakala. Dobra moja. Neću neno, rekao je Omer, vidno potresen.
I nije nikad. Nikad nas nije zaboravio ni prepustio da oskudijevamo u bilo čemu.
Pomagao nam je uvijek, slao poklone i novce Maši za školu kad bi god došao ili neko pošao iz Njemačke. Maša neka mi čita govor kad umrem. I nemojte mi ono: otišao si kad si bio najpotrebniji…kao što su čitali svim komunistima svojevremeno, samo bi imena mijenjali a tekst je bivao uvijek isti.
OK, ako ikad umreš, rekla bih ja. A kad dođem gore, reći će – ko je ovaj nemamo ga u evidenciji. I oboje bi se smijali.
Bio je i ostao dosljedan lijevoj ideji, kosmopolita, čovjek.
Ovog ljeta nismo se vidjeli. Zvao me je nekoliko puta, Elda mi je rekla. Ja sam bila na selu kod sina tri mjeseca i nisam se nikom javljala. Kad sam došla u Mostar zatekla sam ispremještano cvijeće i patuljke pred vratima. Znala sam odmah – Omer je dolazio. Tako bi ostavljao poruke.
A onda vijest od Elde, imao je infarkt, srce mu radi samo trideset posto, bio je na intenzivnoj. Postotci su se smanjivali svakodnevno i evo danas je prestalo da kuca potpuno srce njegovo.
Sjedim i slušam cijelo jutro Sa Ovčara i Kablara a suze samo teku….Može li ljudsko biće isplakat sve naše drage izgubljene prijatelje, jedno divno vrijeme, dobrotu, smijeh, sreću, tugu, poraze, sudbine, generacije, gradove, domovinu, ideju, epohu….
A opet mislim možda se šali i gleda nas kako ga oplakujemo sa oblaka broj sedam. I smije se.
Neka ti je vječna slava i hvala za sve, dobri druže i prijatelju naš!
Štefica Galić
Omerova familija: Seka, Elda, Huso sa suprugom Dragicom
Svadba pok. Neđe i Štefice, sa Omerom
Partija remija: Omer, Neđo, Miro, Ćape i Angela

4954 Posjeta 1 Posjeta danas