Sreli su se nakon 28 godina, Dr. Zlatan Hrelja u ratu je spasio život Miralemu Čevri

U svojoj posveti dr. Zlatanu Hrelji, dipl. ing. mašinstva Miralem Čevro piše: „Hvala doktore Hrelja za sve što ste učinili za mene i građane Sarajeva ratne ‘92. – ‘95. godine. Ova knjiga je malo sjećanje na to vrijeme.“

Napisao je to na onoj stranici gdje se i obično pišu posvete, a knjiga se zove „Počeci odbrane Sarajeva – Kako smo dolazili do naoružanja, municije i potrebne opreme prvih dana napada na Sarajevo“, autora dipl. pravnika Nihada Halilbegovića, koja je objavljena prije nekoliko dana.

Halilbegović je do 1990. bio direktor švicarske firme „Medicina inžinjering“ za Jugoslaviju. Prije početka i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu nalazio se na dužnosti sekretara Sekretarijata za narodnu odbranu grada Sarajeva (10 gradskih općina), a istovremenoi sekretara Sekretarijata za narodnu odbranu Općine Centar.

Sa saradnicima je organizirao spašavanje vojnika iz bivše JNA 1991. i 1992., pomogao je u organiziranju udruženja roditelja vojnika „Svi za sve“, u cilju efikasnijeg spašavanja vojnika iz kasarni JNA i sa ratišta. Poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu angažirao je advokate u Beogradu koji su tužbama protiv JNA osigurali isplatu odštete, odnosno, naknade za roditelje ubijenih vojnika.

Bio je jedan od organizatora pripreme odbrane od agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te obavlja dužnost komandanta Prvog štaba Patriotske lige u RBiH (31.3.1991.), člana Kriznog štaba Grada Sarajeva (10.9. 1991. i 20.9.1991.), kao i Regionalnog člana Patriotske lige, zaduženog za odbrambene pripreme, te člana Savjeta za odbranu Grada Sarajeva u ratnim uvjetima.

Početkom agresije organizirao je proizvodnju oružja u Mašinskom školskom centru u Sarajevu, kao i unošenje oružja u Sarajevo početkom maja 1992. godine. Pomogao je u telekomunikacijskoj deblokadi Sarajeva i Bosne i Hrcegovine (1992. – 1993.). Učestvovao je i u organizaciji sanitetske službe, ustupivši najsavremeniju elektromedicinsku opremu Sanitetskom bataljonu Prvog korpusa Armije RBiH (1992. – 1993.).

Vratimo se na prvu rečenicu iz posljednjeg pasusa dijela biografije Nihada Halilbegovića. Mjesto radnje: sarajevsko naselje Marindvor. Vrijeme radnje: 23. decembar 1993. godine.

“MOLIM TE, BOŽE, SPASI NAS”

„Bližio se katolički Božić, Nova godina. U bazi smo radili i ispunjavali svoje obaveze u skladu sa planom i programom izrade MES-ova (Minsko-eksplozivnih sredstava) za potrebe naše Armije. Ništa nije nagovještavalo da će se desiti zlo. Ali, rat je, zlo se dešavalo bez zastoja. Tog 23. decembra, od ranog jutra tukao je agresorski snajper iz pravca Jevrejskog groblja u pravcu Kranjčevićeve ulice, ravno između hotela Holidej in i Tehničke škole. Tap, tap, tap, tap, tap. Ne prestaje“, svjedoči Miralem Čevro u knjizi „Počeci odbrane Sarajeva“.

Zapravo, nismo se ni okupili u sarajevskoj „Vatri“ da bi doktor i inžinjer ponovo prepričavali šta se dešavalo tog dana. Jer, u knjizi sve piše. Tu smo da bi se Zlatan i Miralem vidjeli prvi put nakon dvadeset i osam godina. Sastanak je organizirao Nihad Halilbegović, nakon slučajnog susreta sa doktorom Hreljom.

 

U knjizi, dalje, svjedoči Miralem: „U MOBiH Dino (Durmišević, dipl. ing. mašinstva, jedan od rukovodilaca ratne radionice u MŠC-u Sarajevo, op.a.) i ja bili smo pozvani na sastanak oko prototipa PM-a (pneumatski minobacač). Krenuli smo, bilo je oko podneva. Išli smo dobro znanim putem, znali smo da puca, šta li. Samo što smo nagazili iza kontejnera na raskrsnici Kranjčevićeva – Tehnička škola, zapucao je. Bilo je kasno, pogođeni smo. Ne znam kako, ali bio sam pri svijesti, pa sam od udarca metka, vidio samo da je Dino pao za kontejner, virile su mu noge iza istog. Iako sam bio ranjen negdje u glavu, u nos, pužući sam se vratio u zaklon platana koji je i dan-danas na istom mjestu. Naišli su neki ljudi, Dino nije mrdao, bio je Golf 2. Ubacili su ga u gepek, a meni je prišla neka žena i zaprepašteno me gledala. Poslije petnaest godina sam je ponovo upoznao, kao dr. stomatologije, kod koje je moja supruga popravljala zube. Izljubili smo se.“

Vozač Golfa prevezao je Miralema i Dinu do Vojne bolnice (danas Opća bolnica „Prim. dr. Abdulah Nakaš“). Gdje ih je primio upravo Abdulah Nakaš, čuveni sarajevski ljekar. Ni Abdulah ni Dino, nažalost, nisu više među nama, op. a.). Nakaš je odmah dao nalog da obojica budu prevezeni u Bolnicu „Koševo“ (danas KCUS, op.a.)

Faksimil: SB

„Dino leži, sestra mu daje kisik i bodri ga da izdrži“, nastavlja Miralem svoju ispovijest: „Na jedno oko vidim da mu iz sljepoočnice viri prokleti snajperski metak, metak, metak… Sebe ne vidim, samo vidim izrogačene oči sestre. Bože, je li sad kraj, mislim u sebi. Molim Te, Bože, spasi nas. Na KCUS-u prijem ranjenika vrši dr. Faris Gavrankapetanović. Prvo Dino, zabrinuto, upućuje ga na intenzivno odjeljenje, mene na otorinu. Više se Dino i ja nismo vidjeli. Preselio je kao šehid na bolji svijet.“

Na Klinici za otorinolaringologiju Miralema je primio dr. Zlatan. Metak je Čevri prošao kroz lice i nos, radilo se milimetrima da mu razvali lobanju. „Da, bio je razvaljen“, reći će danas dr. Hrelja: „Bio sam dežurni kad god je bio masakr u Sarajevu. Prve Markale, druge Markale, a eto, i tog 23. decembra sam radio.“

POSJETA AMERIČKOG LJEKARA

A Miralem se prisjeća: „Operaciona sala čas ima svjetla, čas sestra pali veliku nekakvu bateriju, a dr. Hrelja Zlatan radi. Nemaju narkoza, dali su mi neke injekcije u nos. Doktor izdaje naredbe svome osoblju, meni curi niz grlo, krv. Spava mi se, ne smijem da zaspim, ne daju mi da zaspim. Svo vrijeme sam u komunikaciji sa doktorom Hreljom. Pita ko sam, šta sam, gdje sam, koga imam… Sestra ulazi i kaže: ‘Doktore, došla je večera, feta i hljeb.’ Dva i po sata doktor šije nešto. Ma ništa me ne boli, kad šutim samo se molim da Bog sačuva Dinu, da sačuva mene, dova za dovom. Konačno, stavljaju mi neki zavoj na nos. Voze me u sobu. Već je kasno večer, ulaze Munevera (moja sadašnja supruga) i Edin Hondo. Zabrinuti su, nije im jasno kako sam živ. Dino je preselio. Meni se smučilo, mislio sam da umirem, iz mene ključ, povratio sam. Kažu, sva soba pliva u krvi. Neka žena, higijeničarka, čisti, kupi. O, Bože kakvo teško vrijeme…“

Bolnica je bila puna ranjenih, nema vode, posteljine, hrane, a medicinsko osoblje radi kao da ima sve, kaže Miralem, „bukvalno skaču oko nas, paze nas, bodre heroji u bijelom, zaboravljeni danas: „Molim dr. Hrelju, čim sam ustao na noge, da me pusti, lakše mi je kući, imam Muneveru, pomoći će mi. Nekako me pušta. Nova 94. godina, u stanu Munevera i ja razgovaramo o Dini, bili smo kao braća, telefon zvoni prvi put od 92. godine, zovu me iz mog Mostara radioamateri. Ništa ne znam ni za koga svoga. Samo mislim na mog Mirsu, brata mlađeg deset godina. Rešad, moj zet, prvi put se čujemo od početka rata. Ja ne znam šta je dole, oni ne znaju šta je sa mnom, samo pitam gdje je Mirso. Muk, tišina, iz njedara moj vrisak…“

Sjedimo za stolom prije neki dan nas četvorica. Najmanje pričamo o ovom događaju. Jer, u knjizi, dakle, sve piše. Pričamo o politici. Između ostalog. Za susjednim stolom dva dobro poznata lika iz te sfere javnog života. Iz dvije partije. Vjerovatno dogovaraju koaliciju. Ili da jedan pređe kod drugoga. Nisu važni za ovu priču. Zapravo, nisu uopće važni.

Zlatan Hrelja je u penziji. Bliži mu se 85. Dobar je, čim može doći na kafu. Kaže da im je tokom rata u radnu posjetu u Bolnicu „Koševo“ došao jedan američki ljekar, kako bi naše ljekare educirao. „Ali, kad je vidio šta se kod nas dešava i kako sve to izgleda, rekao je: ‘Samo vi mene možete educirati, nikako ja vas'“, prisjeća se ljekar.

I Nihad Halilbegović (rođen je u Gračanici 1945. godine) također je u penziji. Piše i objavljuje knjige kako bi svjedočanstva iz rata uvijek bila tu negdje, pored nas, čisto da ne zaboravimo na godine odbrane naše države. „A, ljekare, naše heroje iz rata, danas niko ni ne spominje. To je tužno“, veli.

Miralem Čevro sada se bavi privatnim biznisom. Tragovi događaja od prije 28 godina vidljivi su na njegovom licu. Kažem, da smo mogli sačekati 23. decembar, da tačno na godišnjicu njegovog teškog ranjavanja objavimo ovaj tekst. Ma, nema potrebe. Svaki dan opsade Sarajeva je i povod i razlog za tekst.

(D. Bajramović)

Slobodna  Bosna

1387 Posjeta 1 Posjeta danas