I opet Andrić, Edin Mezit

“Ja kažem svakom strancu, kad stupi u BiH, prije nego što stupi na dužnost u BiH, prvo što treba pročitati je Ivu Andrića, da zna u kojoj se kulturološkoj klimi kreće…”

Ovo je prije nekoliko večeri u jednoj televizijskoj emisiji izgovorio Josip Juratović, član njemačkog parlamenta – Bundestaga. Iako se istup gospodina Juratovića, kao uostalom i neka njegova ranija obraćanja, uglavnom može ocijeniti kao dobronamjerna i konstruktivna kritika bosanskohercegovačke političke scene s naglašenom željom da BiH što prije postane funkcionalna država jasno usmjerena ka članstvu u Evropskoj uniji, smatramo da se ipak potrebno barem ukratko kritički osvrnuti na gornju izjavu.

Uzeti, naime, Andrićeva književna djela kao referentno štivo, tj. svojevrsnu naučno-historijsku osnovu za formiranje stava o trenutnoj bh. političkoj situaciji, ali i Bošnjacima kao jednoj od tri ovdašnje “nacionalne skupine”, problematično je po mnogo osnova.Naime, “kulturološka klima” koju je u svojim djelima oslikao Ivo Andrić je netačna, iskrivljena slika prošlosti Bosne i Hercegovine obojena ličnim stavovima autora a pored toga je i odraz Andrićevog lošeg poznavanja čak i samih temelja islama i islamske kulture, kako je to, pored M. Rizvića, S. Balića, M. Filipovića i mnogih drugih bošnjačkih autora, primijetio i poznati islamista i turkolog Aleksandar Popović.

Također, o ovoj problematici je pisao i prof. Munib Maglajlić koji je u Zborniku radova ”Andrić i Bošnjaci” primijetio da se kod Andrićevih djela radilo o “prividnoj dokumentarnosti ili tačnije nepotpunoj dokumentarnosti koja neke zavodi a neki je koriste u dokaznom postupku o Bosni kao “tamnom vilajetu” i o Bošnjacima kao stanovnicima i čuvarima tog prostora koji je “prokleta avlija” za sve druge i drukčije koji su zatočenici tih zabrana.

U toj zamisli islam je od čuvara tamnog vilajeta načinio nakaze koje su stoljećima, služeći orijentalnim silnicima čije su oličenje Turci, progonili svoje komšije i susjede koji su ostali u “vjeri pradjedovskoj”.

Pogodno je ovdje iskoristiti i nekoliko detalja iz nedavno, u bosanskom prijevodu, objavljene i veoma interesantne knjige “U požaru svjetova – Ivo Andrić jedan evropski život”, njemačkog autora Michaela Martensa. Iako Martens, reklo bi se prilično neubjedljivo, pokušava relativizirati Andrićevu islamofobičnost i krivicu za iskrivljavanje slike Bošnjaka, ostaje činjenica da su srpski zločinci u njegovim knjigama pronalazili neprolaznu inspiraciju za svoja monstruozna zlodjela.

Možda je pretjerana izjava Muhameda Filipovića iz 1967. godine, koju prenosi i Martens, a u kojoj je ugledni bosanskohercegovački akademik ustvrdio da je Andrić nanio više štete Bosni i Hercegovini nego sve neprijateljske armije zajedno, ali je činjenica da je za vrijeme, a svjedoci smo i nakon srpske agresije na BiH, u mnogo navrata zabilježeno korištenje Andrićevih djela kao opravdanje za genocid nad Bošnjacima.

Vjerovatno najpoznatiji primjer ovakve prakse bilo je Karadžićevo dijeljenje Andrićevog “Pisma iz 1920. godine”, zapadnim diplomatama početkom srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

“Ovo je bila priča koju je Radovan Karadžić smatrao obaveznom lektirom za sve strance koji su mu dolazili na Pale u posjetu. Karadžić ga je davao strancima uz obješnjenje da su u Andrićevim radovima skoro svi muslimani i većina katolika mračni i perverzni tipovi dok Srbi i eventualno pokoji franjevac čine svijetle karaktere njegove proze. Kod nekih od stranih aktera ovakva vrsta propagande nailazi na plodno tlo, ili ih pak toliko zbunjuje da nisu više u stanju da razlikuju ko je u Sarajevu žrtva, a ko agresor.” (U požaru svjetova, str. 298.)

Također, televizijske kamere su krajem februara 2014. godine zabilježile istup poslanika SNSD-a Željka Mirjanića na sjednici Narodne skupštine bosanskohercegovačkog entiteta RS kada je izjavio je da su ”poruke višegradske ćuprije i romana o višegradskoj ćupriji trajne”.

U istom tonu je nešto kasnije i višegradski ratni zločinac Milan Lukić, u narodu poznat kao ”monstrum sa ćuprije”, haškim istražiteljima ustvrdio da je za njega “glavno književno djelo ”Na Drini ćuprija”.

Zaista želimo vjerovati da gospodin Juratović ima dobre namjere prema Bosni i Hercegovini i svim njenim stanovncima ali, kao što je to nažalost slučaj sa mnogim Zapadnjacima, a Martens na kraju pomenute knjige opširnije piše i o utjecaju Andrića na savremenu politiku Zapada, čini se da u određenoj mjeri ima simptomatično zamućenu sliku i ipak nedovoljno poznavanje bosanskohercegovačke prošlosti i njene trenutne realnosti.

Preporod.info, piše: Edin Mezit

1028 Posjeta 3 Posjeta danas