Ovdje nitko ne zna za te, reče mi jednom u zavičaju Štefica Galić, ljubuška ruža, kako ju je nazvao Kemo Mahić, jedan od najpredanijih čuvara ljubuških uspomena. Kome god te spomenem, reče ona, u čudu me gleda, te svima moram objašnjavat, što me košta nemalo truda.
Nisam siguran da mi je sve baš tako rekla, no ne smeta, riječi, kazane bez imalo nesigurnosti i rizika, ne traju dugo, poznata je stvar. A u svakom je trudu pravom barem malo nesigurnosti i rizika i on bi trebao trajati, za nj bi trebalo znati.
Dobro je dok je tako,čini mi se da sam joj rekao.Ne bi valjalo da je drukčije.A nitko od ljudi i ne treba za me znati,sve dok su sa mnom anđeli,dok oni znaju za me.Oni su me od zla spasili,mrakom gustim vodili i na svjetlo izveli.Oni me i održavaju u životu.
Nisam siguran da sam joj sve baš tako rekao,no ne smeta,riječi,kazane bez imalo nesigurnosti i rizika,ionako ne traju dugo.Sa mnom su,dakle,anđeli,do kojih odavno nikome nije stalo,iako ih svi barem ponekad spomenu.Oni znaju za me i čitaju sve što napišem.Ustvari,oni sa mnom moje knjige i pišu.I sve je ondje čisto i bijelo.Tiho i mirno.poput zavičajnog neba u svitanje.Nakon teške,olujne noći.
Poslije sam,kad sve se sleglo i stišalo,sav taj trud u nesigurne,rizične riječi pretvorio:Dobro je imati kuću u kojoj te sve znaju.U koju možeš uvijek doći.Koja te čeka širom otvorenih vrata.Ali nije loše živjeti ni kao beskućnik.Kao manjinac.Nepoznat i sam.Čemu sam se cijelog života najviše učio.I na što sam se posve navikao.Što mi je odavno postalo prirodno stanje.Sve bi mi drugo bilo neprirodno i čudno i,vjerujem,krajnje neugodno.
A onda je Štefica Galić napustila Ljubuški,uvjerena da poštenje nije grijeh,premda sigurno zna da bez grijeha nema života,a ni poštenja.Otišla je Štefica iz Ljubuškog i tako ovaj zapis učinila bespredmetnim.Ili je njezinim odlaskom on možda dobio na težini?Kao što i anđeoska krila u sumrak,pod sjenom ljudskog grijeha,potamne i otežaju.
Izvor:Munib Delalić:U znaku vage;Fidipid,Zagreb,2021.godine
Pripremio: Kemal Mahić
