Mnoge rasprave koje se u posljednje vrijeme vode a tiču se prirode bosanskog jezika uglavnom su se odvijale na polju političkih opservacija, a na svaku zlonamjerno izrečenu opasku o nepostojanju jezika lingvisti su odgovarali strpljivo i naučno argumentirano.
U raspravama, u kojima se iz najnižih političkih pobuda nastoji negirati postojanje bosanskog jezika i osporiti njegovo pravo na lingvističku autohtonost, rijetko je kada bio važan meritum stvari, a oni koji nastoje osporiti autentičnost jezika, u pravilu, zanemaruju naučne činjenice i nastoje raspravu držati daleko od lingvističkih i kulturno-historijskih okvira.
Bosanski jezik autohtna je i originalna lingvistička pojava, koja se odlikuje zanimljivim kuriozitetom, koji ga, u svakom smislu, izdvaja od mnogih drugih, brojem govornika većih jezika. U svojoj dugoj historiji bosanski jezik je bio zapisivan na pet različitih pisama: glagoljici, ćirilici, bosansčici, arebici i latinici.
Ta zanimljiva pojava nije promakla istraživačima bosanskog jezika na Institutu za jezik u Sarajevu, koji su pokrenuli kampanju, u kojoj nastoje javnosti predstaviti bogatu historiju bosanskog jezika. Posljednji projekat koji je predstavljen u javnosti nazvan je “Bosanska pisma kroz (kulturnu) historiju” i u njemu je izrađen plakat s imenom grada Travnika napisanog na svih pet historijskih pisama bopsanskog jezika.
To je povod da o fenomenu zapisivanja bosanskog jezika na pet različitih pisama razgovaramo s lingvistom i stručnjakom za historiju bosanskog jezika Alenom Kalajdžijom.
- Postojanje bosanskog jezika se uporno osporava, a kuriozitet je da je to jedan od rijetkih jezika na svijetu koji je bio zapisivan na pet različitih pisama…
Nažalost, svjedoci smo kontinuiranog negiranja bosanskog jezika i države, kaže Alen Kalajdžija– Slojevitost bosanskog jezika u domenu pisane kulturne polivalentnosti predstavlja poseban kuriozitet, jer u historiji ovog jezika imamo više pisama na kojima je pisan. Pisani spomenici bosanskog jezika potvrđuju upotrebu glagoljice, bosančice, arebice, ćirilice i latinice. Glagoljica je srednjovjekovno pismo. naslijeđeno iz staroslavenske tradicije i u toku prepisivanja svetih kanonskih tekstova koristila se na prostoru Bosne, kako to potvrđuju, naprimjer, tekstovi Grškovićeva i Mihanovićeva apostola, ali i neki drugi tekstovi, poput popisa bosanskih didova iz Crkve bosanske datih na glagoljici u Radosavaljevu zborniku iz 15. stoljeća, gdje ova takozvana poluobla glagoljica na neki način svjedoči i svoju kripto-vrijednost u kontekstu srednjovjekovnih društvenih i kulturnih prilika.
- Kakvo je pismo bosančica i koliko je ono važno za posebnost ‘identiteta bosanskog jezika’?
– Bosančica je tipično bosansko ćirilično pismo, čije se specifične paleografske i grafijske odlike u začecima mogu naći u najstarijem bosanskom i južnoslavenskom štokavskom narodnom spomeniku – Povelji Kulina bana, a čiji će vrhunac kasnije biti u 17. stoljeću, u osmanskoj Bosni – u okvirima takozvane krajišničke pismenosti, gdje se primjećuje ne samo očuvanost svijesti o upotrebi ovoga pisma u smislu praćenja njegova kontinuiteta od srednjovjekovlja pa sve do 20. stoljeća, nego će istovremeno biti i potvrda svijesti o vlastitosti jezičkog kulturnog identiteta.
Zanimljivo je da će se svijest o ovome bosanskom pismu čuvati kod nas i u periodu Kraljevine Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije, o čemu iz tog perioda svjedoče sačuvani dokumenti na ovome pismu. Što se tiče identiteta bosanskog jezika, on je polivalentan, a upotreba bosančice svjedoči poseban profil kulturnog i historijskog kontinuiteta ne samo Bosne i bosanskog jezika, nego i svih onih koji se služe i koji govore ovim jezikom.
- U vrijeme Osmanskog carstva bosanski jezik je bio zapisivan na arebici. Kakvo je to pismo i kakvo je kulturno naslijeđe bosanskog jezika zapisano tim pismom?
– Arebičko pismo kojim je bilježen bosanski jezik predstavlja poseban kulturni raritet Bosne i bosanskog jezika, čime se ne može pohvaliti ni jedan drugi južnoslavenski, niti slavenski jezik uopće, a i u okvirima evropskih kulturnih kretanja, on je za bosanski jezik tipičan i neponovljiv. Riječ je o ogromnom korpusu, koji obuhvata poetska, prozna, leksikografska, naučna i periodična djela, koja se kod nas podvode pod pojam takozvane alhamijado literature. Bosanska arebička pisana tradicija, koju pratimo od 16. stoljeća i koja, baš kao i bosančica, do danas traje u svijesti i praksi, sama je po sebi dovoljan element koji svjedoči posebnu bosansku kulturno-jezičku i historijsku činjenicu.
Nažalost, naši obrazovni sistemi vrlo malo pažnje posvećuju ovome fenomenu, a neću pretjerati ako kažem da se i danas u nekim percepcijama javnog, pa čak i naučnog mišljenja ovo pismo i sve stvaralaštvo na njemu drži po strani, smatrajući ga stranim, tuđim, barbarskim naslijeđem neke druge kulture, upravo onako kako to i terminološki označava pojam alhamijada. Tu je nužno potrebno mijenjati svijest.
- U današnje vrijeme postoji nerazvijena svijest o tome da je ćirilica jedno od pisama na kojima se bosanski jezik pisao i na kojem se još uvijek zapisuje. Koliko je ćirilica važna u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine?
– Ćirilica je staro slavensko pismo. Njome se na bosanskom jeziku piše od Srednjeg vijeka, kako u starobosanskom jeziku, tako i u bosanskoj redakciji staroslavenskog jezika. Međutim, ovo je pismo prolazilo kroz različite faze razvoja, koje su zavisile od niza faktora. Ćirilica u ovome obliku, kako je danas poznajemo i kako je standardizirana, još je šezdesetih godina 19. stoljeća bila u zvaničnoj upotrebi u Bosni, tačnije 1866. godine, kada se, nakon otvaranja Vilajetske štamparije u Sarajevu, počinje štampati časopis Bosna. Upravo zbog toga mnogi istraživači uzimaju 1866. kao početnu godinu standardizacije bosanskog jezika i ćiriličnog pisma, pošto službena vlast, nakon tanzimatskih reformi i službeno zauzetog stava o upotrebi narodnog jezika, uvodi zvaničnu upotrebu bosanskog jezika u Bosanskom vilajetu.
- S latinicom bosanski jezik stupa u epohu evropskog modernizma. To je pismo na tlo Bosne i Hercegovine donijela Austro-Ugarska imperija. Može li se reći da bosanski jezik posredstvom latinice u našu zemlju donosi moderna znanja i nove spoznaje?
– Jezik je temeljni medij svakog oblika spoznaje, a pismo je najvažniji civilizacijski izum, koji je omogućio zapisivanje svih oblika čovjekova djelovanja u mišljenju i jeziku. To znači da su naša brojna znanja prenošena prvenstveno jezikom i sekundardnom jezičkom realizacijom kakvo je pismo. Latinica je samo jedno od naših pisama, istina danas veoma važno i općecivilizacijski neizostavno, a danas je u eri masovnih komunikacija najznačajnije pismo. Ovo je pismo na bosanskom jeziku bilo u upotrebi i prije dolaska Austro-Ugarske monarhije, djelimično u okvirima rukopisne krajišničke pismenosti, a i štampano, u prvoj polovini 19. stoljeća. Kada je standardizirana u drugoj polovini 19. stoljeća, do danas je uglavnom ostala neizmijenjena, izuzimajući neka sporadična odstupanja u pisanju nekih grafema.
- Po Vašem mišljenju, iz kojih pobuda se i danas negira postojanje bosanskog jezika?
– Pobude kojima se vode negatori bosanskog jezika zasnivaju se na nevjerovatnoj potrebi političke patologije i ideoloških anomalija koje su usmjerene prema negiranju i nipodaštavanju drugog, autohtonog i autentičnog kulturnog naslijeđa, kakvo je upravo bosansko. Nažalost, svjedoci smo kontinuiranog negiranja bosanskog jezika i države. Glavni zadatak naše društvene zajednice jeste da na dostojanstven način odgovori takvim porivima, gledajući “svoja posla”, i vodeći pri tome računa da se taj problem istovremeno ne gura posve ustranu. Negatorima bosanskog jezika bilo bi bolje da odustanu od ćorava posla, jer nisu nadležni za njegovo očuvanje, niti za njegovo rušenje, mada, naizgled paradoksalno, bosanskoj jezičkoj zajednici otvaraju oči u vezi s važnošću očuvanja i jasnijeg društvenog pozicioniranja njihova jezika.
- Na koji način institucije kakav je Institut za jezik iz Sarajeva pomažu podizanju svijesti o neponovljivoj vrijednosti bosanskog jezika?
– Instititut za jezik Univerziteta u Sarajevu u aprilu 2019. godine prezentirao je javnosti letke s napisanim imenom Sarajeva na pet bosanskih pisama. To je započeto u saradnji s Gradom Sarajevom, a u toku godine Instititut je dobio nešto sredstava od Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo za projekt usmjeren na popularizaciju ovoga kulturnog potencijala Bosne i Hercegovine ka školama u Kantonu Sarajevo, što je i učinjeno 26. septembra, na Evropski dan jezika.
Pored toga, prije izvjesnog vremena projekt je prenesen u Travnik, u saradnji s Gradskom bibliotekom. To su vrlo konkretni zadaci, a u narednom periodu očekujemo populariziranje ovog projekta i u drugim sredinama i u različitim načinima aktivnosti. Ono što se kao opći bosanskohercegovački produkt može dobiti jeste da se navedena pisma u budućnosti predstave i kao turistički potencijal ove zemlje.
Al Jazeeru Balkans, Jasmin Agić
Prijedlog našeg stalnog saradnika
