Fadil Ćeško (1929-1993)
Tek došli na sjever, u takozvanu drugu
domovinu i skoro odmah otišli na groblje.
A ono uz cestu, uz željezničku prugu.
Tako je to, pomislih, kad bjelosvjetsko si
roblje, smjeste te uz cestu, uz željezničku
prugu-da i mrtva te mogu što lakše
premjestiti,u neku zemlju drugu.
Zima,oko nas snijeg i led.
Pred nama se otvorila crna zemlja.
Zinula,nama šćućurenima.Nama
promrzlima.U se skupljenima.
Nikad takav zijev nismo vidjeli.Nikad
dublji,nikad crnji.U njemu nam oči ostale.
Ostalo ozeblo srce,ojađena duša.I sva pitanja
ovoga svijeta.Svi odgovori.Sva ratna
i poratna stanja.
A kao da je jučer bilo kad rekao si:
Šta ću ja,Muna,ovdje?Ti i nekako,
ti ćeš nešto napisati,a šta ću ja?
I evo,rođače dragi,da te ne iznevjerim,
pokušavam nešto napisati,sad kad te nema.
Kad postat ćeš,u tuđoj zemlji,zemlja.
Ali slova krhka,nesigurna,kao da ne znaju
što će ovdje,kao da je i bijeli papir najednom
postao nepoznat,crn.Teturaju,sapleću se…
kao da ni ona nikad vidjela nisu nepravdu i tugu
veću nego kad Ljubušaka,daleko od njegove kuće,
pod snijeg,u sleđenu zemlju meću.
Izvor:Munib Delalić-„U znaku vage“;Fidipid Zagreb 2021.
Izbor:Kemal Mahić
