Što smo mi sve izgubili od one mladosti koju smo pokušali prevariti,
I zaustaviti je tamo na onim peronima,
što su nas tako nemilosrdno vukli tamo gdje ne pripadamo.
Tamo, gdje nismo svoji.
Što si ti sve izgubila od onog prvog pogleda kojim sam te pokušao zamrznuti,
tamo u tamnoj komori mozga,
onog istog s kojim sam se davno posvađao.
Onog, s kojim trijezan ne razgovaram godinama.
I što sam ja sve izgubio od onog vremena,
kada je samo strah pokretao moje nesigurne stihove,
i kada su samo prijatelji bili nešto u što sam vjerovao, više nego u Boga.
(oprosti mi Bože)
Ti si izgubila vrijeme za uzmicanje.
Izgubila si menstruaciju.
(kako je prokleto točan biološki sat)
Izgubila si i neke reproduktivne organe,
koje su ti neke čike, oštrim skalpelom odstranile.
Sad prva postelja naše djece,
trune tamo negdje na Jakuševcu.
(to grubo nazivaju, organski otpad)
Izgubila si čvrstinu svojih grudi.
Tih veličanstvenih sisa,
Kojim sam se ponosio.
I u njih su ti gurali skalpel,
I kirurški konac.
O Bože, kako su slatke bile.
Izgubila si i baterije naše digitalne vage,
koju tako uporno pokušavamo ne popraviti
One vage koju varamo, skidajući prstenje, i gumice za kosu,
Prije negu ju opteretimo našim težinama.
Naše su teškosti tako bliske.
Ja sam izgubio kosu.
Sa zubima ne stojim najbolje.
Njihova je brojnost upitna,
samo ih ponekad jezikom pokušavam prebrojati,
I uvijek se zapetljam.
Izgubio sam prijatelje, one u koje sam vjerovao više nego u Boga.
Izgubio sam vid, njega se i ne sjećam,
moje su kratkovidosti dugoročne, kao i okvir mojih naočala,
koje tako iritantno odbijam promijeniti.
Izgubio sam dar pisanja stihova,
Koje ponekad pokušavam izgovoriti na silu,
A sila mi baš nikada nije išla dobro.
Izgubio sam i jedno vrijeme mira.
(proklete četiri godine rata)
Koje tako kronično nedostaje mojoj mladosti.
I tvojoj.
I vašoj.
Slaven Paća Grbavac
ledeni stihovi- siječnja ‘22
1703 Posjeta 1 Posjeta danas