Carinski muhadžiri i izbjeglice u toku II svjetskog rata

Iz knjige Ahmeta Kurta:“Mahala Carina u Mostaru“,Sarajevo 2021.godine prenosimo događanja u Mostaru tokom II svjetskog rata i solidarnost Mostaraca i Hercegovaca  koju su oni iskazali prema prognanim stanovnicima istočne Bosne koju su izvršile četničke jedinice pod komandom Draže Mihovilovića,Pavla Đurišića i ostalih  sa ciljem „etničkog čišćenja“ nad muslimanskim stanovništvom istočne Bosne i Hercegovine.

„Na stanici Alipašin Most u rano jutro 31.oktobra 1943.godine Arif se s bratom ukrcao u voz sastavljen od deset vagona III i IV klase.Jedan vagon III klase uskotračne pruge je imao 42 numerisana mjesta za sjedenje,pa je moguće da je u deset vagona kompozicije smješteno oko 600 djece,kako se navodi u nekim izvorima.Majka Hatema ostala je u Sarajevu sa mlađim sinom Rifetom.Najmlađi,jednogodišnji brat Safet,u međuvremenu je umro od iscrpljenosti i hladnoće.Arif je sa starijom sestrom i bratom krenuo prema jugu.Kroz prozor voza je gledao majku čija je figura,na peronu stanice Alipašin Most,bivala sve manja,dok nije potpuno iščezla u hladnom i magliovitom jutru.Tog zadnjeg dana oktobra,treće godine krvavog rata,voz se zaustavljao na usputnim stanicama gdje su okolni stanovnici davali kroz prozore sirotoj djeci ranije pripremljena jela,orahe i suho voće.Voz se približavao dolini Neretve.Oko stotinjak djece je izašlo u Konjicu,a zatim više desetina u Ostrošcu pa u Jablanici.Rani oktobarski suton je padao na kanjon Neretve dok je tužni karavan prolazio kroz željezničke stanice Prenj,Grabovicu,Drežnicu,Rašku Goru i Raštane.U predvečerje kišne i hladne nadjelje,31.0ktobra 1943.godine,na željezničkoj stanici u Mostaru se zaustavila tužna kompozicija voza.

Više stotina umornih beskućnika je izašlo u Mostaru.Na stanici su dio djece preuzele džematlije Ljubuškog i Vitine.Crveni krst je svakom djetetu dao komad hljeba i kašiku marmelade.Najveći dio,oko stotinu djece,kamionima je prebačen u Tere Jahje džamiju na Carini,dio u ostale mostarske džamije,tridesetak u Bijelo Polje,približno isti broj u Blagaj.Ostatak djece je nastavio vozom do Čapljine,gdje su ih preuzele bošnjačke familije iz tog mjesta,te iz Višića,počitelja,Čeljeva i Stoca.Znamo da je jedan dječak iz velike grupe koja je kasno navečer stigla vozom u Čapljinu smješten u porodicu Ahmeda Mešića u Čeljevu.Bošnjaci Čapljine i navedenih mjesta su ranije tražili da oni prime dvije stotine djece,ali ne znamo koliko je djece preostalo u vozu kad je krenuo iz Mostara.Svaki staratelj je morao potpisati dva formulara i obavezati se da će dijete ne samo uzdržavati nego školovati i u vjerskom duhu odgajati.

Prema izvještaju o radu mostarskog ogranka Merhameta,ta organizacija je iiz Sarajeva dovela 672 izbjegličke djece i smjestila ih po porodičnim kućama u gradu Mostaru,Blagaju i Bijelom Polju.Od ove djece 377 su siročad.O zdravstvenoj zaštiti djece besplatno su brinuli ljekari Hasan Mahić i Asim Opijač s nekoliko svojih kolega.

(…)Na mostarskoj željezničkoj stanici su izašla  Arifova dva rođaka iz sela Ostovo,braća Rasim(1933) i Hazim(1936) Tiro.Rasim,koga su na stanici preuzeli predstavnici ljubuških džemata je zbrinut u porodici Šerifa Sadikovića,sina poznatog narodnog liječnika i dobročinitelja Sade Sadikovića(1867-1940).Tako Rasim posteje brat Ajše,Sadika i Nefize,djece Šerifa i njegove supruge Razije(rođ.Mahić).Rasima porodica Sadiković školuje i on kasnije postaje direktor Ljubuške gimnazije(1960-1964) i Mostarske gimnazije(1965-1970).Brata Hazima u nekoj drugoj mostarskoj  džamiji uzima i podiže porodica iz mahale Luka u Mostaru i on poslije radi u Sokolu kao serviser klima i rashladnih uređaja.

U Ljubuški je otišla i devetogodišnja djevojčica Bisera,izbjeglica sa Pala.Pored svoje petero djece malu muhadžirku uzimaju Mustafa(1893-1951) i Aiša Sadiković,rođ.Muminagić.Bisera je bila mirna i pametna djevojčica,koja je staloženo i detaljno odgovarala na svako pitanje svojih novih braće i sestara:Asima,Džemala,Halida,Šerife i Džemile.Godine 1948. pokrenuta je kampanja za povrat izbjeglica svojim roditeljima,ako su ovi bili u životu,tako da je jednog dana u kuću Mustafe Sadikovića došla Biserina majka,zahvalila se ukućanima i odvela svoju kćer nazad na Pale.

Napomena priređivača:Informator o Biseri  je:Džemal(Mustafe) Sadiković(1930) i brat našeg saradnika dr.sci.Halida(Mustafe) Sadikovića(Lide)!

Četverogodišnja Ezrema Alić iz Mesića(Rogatica) je bila u jednoj cerničkoj porodici.Riječ je o Muratu Šarotiću(Gacko) i Hajri(Šaćirage) rođ.Mahić iz Ljubuškog,sestri Zahide Mujkić,Ramize Gujić,Sehle i Šerifa Mahića.Kad je Ezrema odrasla,udala se za kasnije proslavljenog fudbalera i trenera Veleža Sulejmana Sulu Repca.

Kotarski ljekar Hasan Mahić u svoju kuću na početku Hadžajlića sokaka doveo je osmogodišnjeg Envera iz okoline Rogatice,čije su noge bile krvaave od bježanja ispred četnika kroz neprohodne planinske vrleti.Doktor Mahić mu je zbrinuo rane,a njegova supruga Zehra,iz porodice Hasanefendić iz Podhuma,malom je Enveru od deke sašila odijelo.Enver je do 1948.godine bio u porodici Mahić.(Informator:Šefik(Hasana) Mahić).“

 Napomena priređivača:

Preporučujem da nabavite ovu knjigu:Ahmet Kurt:“Mahala Carina u Mostaru“,kada dođete u Mostar(kod Mutevelića-(Cernica).U knjigi se spominju sljedeće ljubuške familije iz Mostara:Abaza,Č(Ć)atović,Čerić,Delalić,Duvnjak,Džubur,Džudža,Elezović,Fazlić,Ibrulj,Jusufović,Kapetanović,Ključanin,Konjhodžić,Korjenić,Kotlo,Lalić,Mahić,Maksić,Maksumić,Marić,Mušić,Ombašić,Osmić,Pajo,Pašić,Sadiković,Špago,Šukalić,Terzić,Tiro,Vučijaković kao i Papo,Romano,Semiz

U poglavlju „Izbjeglice 1941-1945“ autor navodi muhadžire koji su povezani sa Ljubuškim ili familijama iz Ljubuškog u Mostaru.

Nikad nije kasno!Ovo je način da obnovimo sjećanje na naše ljubušake kroz dobra djela!

Treba da budemo ponosni na:

1.Šerifa i Raziju,rođenu Mahić koji su prihvatili Rasima Tiru,zajedno sa svojom djecom:Ajiša,Sadik i Nefisa!

2.Mustafa i Aiša Sadiković,rođ.Muminagić,sa svojom djecom:Asim,Džemal,Halid,Šerifa i Džemila,koji su prihvatili Biseru sa Pala!

3.Murat Šarotić i Hajra,rođ.Mahić,koji su prihvatili Ezremu Alić iz Rogatice!

4.dr.Hasan Mahić i Zehra rođ.Hasanefendić koji su prihvatili Envera iz Rogatice do 1948.godine.

Čast pripada ovim porodicama koje su bile drugi roditelji navedenim izbjeglicama.Ove familije su osvijetlale obraz Ljubuškom i džematu IVZ Ljubuški.

U kuloarima se pominju i neke druge familije,ali pisanog traga nema u ovoj kronici.

Navedene familije su postale INSTITUCIJA svojim plemenitim činom odgajajući prognane sa svojih ognjišta.

Kako to znači vidjeli smo u periodu 1993-1995.godine.I nas su dočekale neke institucije,ali ovoga puta države(Njemačka,Danska,Norveška,Švedska i mnoge druge.)

Spašavali smo gubitnike da bi i sami postali gubitnici!

Vrijeme neka svjedoči!

 

Izvor:Ahmet Kurt:Mahala Carina u Mostaru,Sarajevo 2021.godine

Priredio:Kemal Mahić

 

Vakufska Zgrada na Musali

Džamija Tere Jahje na Carini

  1. Sinan – pašina džamija; 2. Koski Mehmed – pašina džamija

Carina, Džamija Tere Jahje, preko puta Autobuskog kolodvora

1627 Posjeta 2 Posjeta danas