ZAIM EF. MUMINAGIĆ*

Brojne šerijatske sudije (kadije) koje su dali grad Ljubuški i Vitina*, nakon školovanja u Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu, radili su širom naše zemlje i nisu se, osim posjeta rodbini, vraćali u rodni kraj. Odlične ocjene u Školi potvrđivali su nesebičnim radom u novim sredinama, prenoseći toplinu i temperament ljubuškog juga. Pojedinosti iz života i rada ljubuških kadija izgubili su se u ponoru zaborava, samo o ponekom je ostao napis u starim novinama. Ipak, oni su u pojedinim periodima vršili značajan uticaj u praksi šerijatskih sudova u nas. Ilusracije radi, 1929. godine u šerijatskim sudovima u Bosni i Hercegovini radilo je sedam šerijatskih sudija rođenih u Ljubuškom i to Mehmed-Ali Ćerimović u Sarajevu, Mustafa Mujezinović u Banja Luci, Zaim Muminagić u Prozoru, Muhamed Mušić u Ljubuškom, Hasan Beširević u Zenici, Kasim Sadiković u Ljubuškom i Mustafa Ibrulj u Derventi. (1)

Zaim ef. Muminagić završio je Šerijatsku sudačku školu 1900. godine s odličnim uspjehom. Bio je kadija u Mostaru, Bileći, najduže u Gradačcu od 1910 do 1918. godine, vjerovatno i kasnije, zatim možda u Gračanici. (2) Zna se da je bio oženjen iz bogate gračaničke porodice Babića i da je imao sina Zijaudina, pitomca „Gajretovog“ konvikta u Tuzli 1926. godine.

Iz ova dva novinska napisa vidi se da je Zaim ef. radio 1906. i 1908. godine u Bileći.

..Ima desetak godina od kako je u nas u sred varoši napravljena krasna džamija sa svotom 40.000 kruna. Kad se je u toj džamiji počelo klanjati, napuštena je jedna stara džamija malo podalje od varoši, koja, sudeći po obliku, sigurno potječe iz Sultan Fatihova vremena. Zato je tako harab stajala sve do ove godine. Prošle godine, istina, povela se je riječ, u našoj kiraethani o toj džamiji i počeli su se pisati prilozi, ali je na tome i ostalo.

Ove godine je došao među nas vrijedni i za islamske stvari zauzetni mladi kadija g. Zaim ef. Muminagić, te se odmah svojski zauze da to što prije svrši… Mi smo u prošli petak na 14. o. mj. prvu đžumu u popravljenoj džamiji klanjali, koja je krasno uređena; osobito je resi lijepo izrađena mimbera, a na munari se vijao veliki zeleni bajrak, što je svakog muslimana ugodno dirnulo. Iza džume stali smo svi u polukrug te je vrijedni mladi kadija g. Muminagić u poduljem govoru rastumačio prisutnim, od kolike su važnosti za muslimane ovake građevine i pozvao ih je da ustrajno koračaju naprijed, neka se ne daju smesti nikakvim zaprekama itd…. (3)

Zaim ef. Muminagić je zaslužan i za izgradnju mekteba i mesdžida u jednom selu uz pomoć „Islamske čitaonice“u Bileći, subvencije zemaljskog vakufskog ravnateljstva u Sarajevu, priloga pojedinaca  i akcije ehalije.* ...(4)

Kad se 1912. godine razvila široka javna rasprava o školovanju muslimana, posebno ženske djece, Zaim ef. se, zajedno sa drugim uglednicima Gradačca, izjasnio za strogo poštivanje šerijata: ” Miješanje nepozvanih u Islamske odredbe osuđujemo, a rad naše vjerske ankete, samo u smislu šeriata, pozdravljamo sada i uvijek! Ahmed Hilmi ef. Muftić, Zaim ef. Muminagić,..(5) Zaim ef. kao šerijatski sudija morao je javno potvrditi da nije za školovanje ženske djece za koje su se zalagali neki učesnici „prosvjetne ankete“, jer se ono ne može uskladiti sa osnovnim principima šerijata (islamskog prava). Dakako, tako nisu mislili, ni ranije, ni kasnije, drugi Ljubušaci koji su školovanje ženske djece držali u skali ličnih vrijednosti na zavidnom nivou. U školskim godinama 1890/91 i 1891/92, dvadeset godina prije ove izjave Zaim ef., kada je prvi ljubuški učitelj Tahir Konjhodžić službovao u Bjelimićima kod Konjica, osnovnu školu pohađale su njegove dvije kćerke. One su bile prve učenice islamske vjere u nekoj osnovnoj školi u našoj zemlji. (Mulić). To nisu bile učenice u gradu, nego u selu u čijoj osnovnoj školi je bio učitelj Ljubušak. Šemso Bošnjak, čuveni pčelar sa ljubuškog Prilaza, nije bio ni beg, ni aga, ni intelektualac, ni učitelj, ali je svoje dvije djevojčice Mahbubu i Memnunu upisao u Narodnu osnovnu školu u Ljubuškom 1913. godine (Konjhodžić) itd

 

* Vitinjani koji su završili školovanje za kadije (šerijatske sudije) bili su Alija Dizdarević (1897), Hilmija Kapetanović (1897), Mustafa Kapetanović (1897) i Ismet Kapetanović (1901). Svi su postali kadije u periodu od 1897. do 1901. godine kada je u Vitini živjelo svega oko 260 muslimana.

* U nekim izvorima Zaim Nešet ef. Muminagić.

* Ehalija-narod, ljudi.

* Nasihat-savjet ili opomena u skladu sa islamskim učenjem.

 

  1. Razvrstavanje sudija šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini., Vreme 1929, 2625, 1, od 13. aprila.
  2. Esad Sarajlić. Gradačac sa okolinom u prošlosti. Sarajevo, Preporod, 2008, p. 591.
  3. Naši dopisi. Bošnjak 1906, 39, 2, od 27. septembra.
  4. Naši dopisi. Bošnjak 1908, 35, 3, od 4. septembra.
  5. Izjave, Novi Musavat 1912, 6, 1-2, od 20. januara.

 

Sadiković Halid

 

1952 Posjeta 1 Posjeta danas