Dugo i teško vukle su se njene otečene noge:uzbrdo,uzbrdo,pa opet uzbrdo…Prvi put u životu primijetila je kako je cijeli ovaj gradić postavljen nekako uzbrdo.Naravno,dok su je noge slušale,to nije primjećivala.
Kad je bila djevojčica,ionako nije hodala na svojim nogama,nije joj ni trebalo-letjela je uz ulicu,niz ulicu,lebdjela ponad komšijskih rascvjetalih bašti i majčine bijele kućice na ulazu u grad.Rukama je mahala kao u vodi razmičući male osobne tuge i velike povijesne događaje.Drugi su sanjali da lete-ona je letjela.
U djevojačkim godinama nosila ju je ljubav,ne noge:misao na B. spuštala ju je gotovo naglavačke niz strme gradske ulice,sve do starog sata ispod kojeg ju je čekao On drhteći od radosti.Kad bi se njihove oči susrele iznad njih na nebu zacaklile bi se nasmiješene zvijezde.
Djecu je izrodila ploveći na oblaku sreće u porodilište,dva puta.
Fakultet je ostavila nezavršen,bez žaljenja:djeca su tražila svoje,muž svoje,roditelji svoje.Posao krojačice u tvornici donjeg rublja Sana,koja za razliku od svih drugih rijeka teče prema vama(„Sve rijeke teku od izvora prema ušću,samo Sana teče prema vama!“),spustio ju je na zemlju i počela je hodati na svojim nogama,ali veselo,čvrsta i odlučna koraka.Ispod njene šivaće mašine Slavica izašle su hiljade ženskih,dječjih i muških gaća,majica i potkošulja.Radila je spretno i uredno,s osmijehom,bez kašnjenja,milioni kilometara putovali su kroz njene prste do tuđih guzica,grudi,spolovila,dok je u glavi planirala rođendane,ljetovanja,zimovanja,dok je raspoređivala novce i kredite,jedan za drugim:stan(jednoiposoban,Hidrogradnja),automobil(Jugo 45),regali (Simpo Vranje) i bijela tehnika(Gorenje Velenje i Obod Cetinje),dječji vrtići i školske stvari,čak i kućics iz bajke(Krivaja Zavidovići) na brdu iznad grada-sve na kredit,sve kao drugi,kao i sav drugi svijet,u svome malom ženskom svijetu u svojoj domovini…Samo da je zdravlja,a noge će same stići gdje god kome šta treba.
Onda je jednog jutra s proljeća 1992.godine ustala da se spremi na posao,a oko nje je bio rat.Nešto silno i nepoznato je gruhnulo posred zgrade.Stakla na prozorima sasula su se u stotinu sitnih osunčanih krhotina,djeca su zavrištala i pribila se uz nju,potpuno izbezumljenu.
On je i prije toga govorio:“Ženo,biće rata,ljudi mi govore skloni ženu i djecu,hajde ti kod rodbine na selo,neće tamo stići rat,visoko je,zaštićeno“.Ali nije joj ni na pamet padalo da se razdvoji od Njega:“Kud ti,tu i mi!“,rekla je odlučno.I tako se sa dvoje sitna djece našla usred nepojmljivog užasa:nisu imali novca,ni dovoljno hrane,nisu imali nikoga da im pomogne,ništa.I ono što se zadesilo u kući istopilo se u prvih nekoliko mjeseci rata.
On je,naravno,otišao da ratuje.Za domovinu.On je ratovao.Ona je radila sve ostalo.
Sad s nogama čvrsto na zemlji,zbog djece,nabavljajući nekako i ono čega nije bilo,sama se sebi čudila kako joj polazi za rukom-to zna samo Bog,koji joj je hod usporavao i ubrzavao u skladu sa granatama i snajperima od kojih je bježala u potrazi za vodom,hranom,lijekovima za starce.Jednom je svom četverogodišnjem dječaku odnekud donijela bananu,pružila mu je i upitala:
-Znaš li šta je ovo?
-Mecec-rekao je djećak s radošću.
-Evo,pojedi mjesec-rekla je sva u suzama.
Nakon pune dvije godine njenih nezamislivih strahova,za djecu,za Njega,za roditelje,za grad,za domovinu-noge su prestale da je slušaju.Noge su rekle dosta!Ona je jednim zamahom dušinog noža presjekla sve svoje ljubavi,osim ljubavi za djecu.Pokupila je dvoje svojih mršavih blijedih anđela,sveje dvije travke uzrasle u mraku podruma,torbu dječjih stvari i porodičnih slika,poljubila Njega stidljivo i jecajući kao djevojčica koja je uradila nešto loše,zagrlila roditelje i poletjela-preko brda oko grada,preko linija fronta,kroz bombe,granate i metke,preko nekih nevidljivih granica za koje su ginuli neki ljudi.Letjela je s djecom na leđima,mahala je rukama kao krilima,grabila zrak kao vodu,oslobođena želje da se ikad spusti na zemlju,na tu prokletu zemlju na kojoj ima toliko ratova,ne samo taj jedan,njihov-ali djeca su je vukla prema dole.Morala je da se spusti,da dotakne olovnim nogama nepoznato tlo,nepoznati jezik i nepoznate ljude daleke zemlje,i da nastavi koračati kako god zna.
U tuđoj,bogatoj zemlji niko od domaćih nije htio da se brine o svojim starcima-to su ostavljali ženama iz dalekih zemalja,koje su zbog svoje djece svoje roditelje ostavile same u ratom zahvaćenoj domovini,a njegovale,hranile i čistile tuđe.Ona se srčano prihvatila posla,nastojeći da ništa ne misli,samo da radi,jede,spava,drži djecu na sigurnom…Da ništa ne misli.I nekako neprirodno mirno primila je vijest da je On poginuo od snajperskog metka vraćajući se s prve linije fronta u praznu kuću,u kojoj više nije stanovala Ljubav i nisu hodale Njene noge niti su tapkali dječji tabanići.
Prošlo je mnogo godina otkad je poletjela iz rodnog gradića.U međuvremenu,odgojila je i ispratila djecu na put u drugu daleku zemlju,od domovine što dalje.jer ništa ne smije da remeti njihovu sudbinu!-i majku je dovela da živi s njom u tuđoj zemlji jer je ostala sasvim sama;sad je njegovala majku kod kuće,a tuđe majke i očeve na poslu.Stan,koji su On i Ona na kreditima,ljubavlju i krvlju otplaćivali tolike godine,oteli su nekakvi pobjednici,za domovinu zaslužni prvaci.
Našla se u jednoj tački,onoj odakle je i potekla.
kao voda.Kao ponornica.
Našla se Nigdje.
Prerano osijedjela,zaboravljena,oslabljenog srca,
istrošena,ravnih prsa-jer više nije imala ni doj-
ke:tijelo je upamtilo šta mu je nesretna duša šap-
tala toliko godina pa i ono odustalo.
Dugo i teško vukle su se njene otečene noge:uz-
brdo,uzbrdo,pa opet uzbrdo…Prvi put u životu
primijetila je kako je cijeli gradić postavljen
nekako uzbrdo.
Na brdu iznad grada,u svome Nigdje i Nikad
Više,spustila se na zemlju,tamo gdje je nekad
bila njihova kućica iz bajke.
Spustila se polako na zemlju svog života i,zaste-
njavši,opružila otečene noge ispred sebe.Onda je
polako i bolna leđa spustila.I glava joj se spustila
na zemlju.Potom je i ruke spustila pored tijela,
okrenuvši dlanove prema zemlji.
Digla je pogled prema nebu,prvi put nakon što je
jednom davno ostavila svoj grad-prema plavom
vedrom,ravnodušnom nebu domovine.
I poletjela.
Izvor:Ferida Duraković:“Ne lažem Tita mi“;Nomad;Sarajevo 2021.
Priredio:Kemal Mahić