Iskoristio sam naslov teksta koji potpisuje Allison Wiki Pearson (Engleska),koji me je asocirao na odlazak još jednog Ljubušaka-Mirsada Ćerića,tako neočekivano i bolno.
Izgleda da je sazrio „vakat“,za odlazak onih koji su u „ona vremena“bili dijelovi naših života,naših poznanstava i naših zabluda.
Mirsada sam upoznao u prvom razredu osnovne škole (1955.), koju smo pohađali na mjestu bivšeg Radničkog univerziteta, a sada dvorišta hotela „Bigeste“ Ljubuški.Sa nama su bili pod vodstvom učitelja Ibrišima Hrnjičevića:Biuk Ante-Tonćo,Rakić Slavica,Galić Gordana, Ašik Senija, Mahić Ahmet, Omerhodžić Ferhat, Sadiković Sašenko, Ljilja Škegro, Mirjana Mesihović, Arzemina Ćerimagić, Milić Slobodan…
Mirsini roditelji,Ajiša i Haso, su stanovali u Glavici sa djecom i nenom.Pošto sam stanovao na Crkvici,kada bih krenuo u školu(12,20),svraćao sam kod Mirsine nene i nakon kraćeg zadržavanja bi se zajedno uputili u školu redovno je pohađajući.To je potrajalo do preseljenja familije Ćerić u Donji Grad(kod „Borova“).
Nakon Osmogodišnje škole(1963.) upisali smo gimnaziju i razmješteni u raštrkane razrede a kao maturanti ponovo bili skupa pohađajući društveni smjer(IV razred).Tada smo bili zreliji,ozbiljniji i razvijali istinsko drugarstvo XI generacije ljubuških maturanata.Razrednik je bio Sabit Hodžić,profesor historije,a među članovima Nastavničkog vijeća bilježimo:Branka Rebića,Anu Lončar,Marka Primorca,ing.Đuru Maričića,Nevenku Blažeković,direktora Ivana Plejića …
Kao maturanti sanjali smo o studijama,koji su nas razdvojili kao „trojku“ IVA razreda.Tonćo je otišao u Split,Mirso u Beograd,a autor ovog sjećanja u Sarajevo.Sa Mirsom u Beogradu su studirali:Mesihović Mirsad,Hasan Mujezinović,Arif Mesihović,Ahmet Mahić i u Beogradu ostvarili svoje snove.
70-te godine su bile sjajne.Svi pomenuti su se zaposlili.Mirsad na relaciji Famos-Tkaonica platna.Stigle su i supruge,djeca i sve je obećavalo mirnu starost.
A onda je „jednom kad sve to stigne“počela nestajati generacije naših roditelja,udari za udarom,bolest i sve što to nosi sa sobom.Stečena su neka nova iskustva glede zdravlja i egzistencije,školovanja djece i ostali životni izazovi.
Dok smo mi spavali i sanjali,drugi su pripremali „surgun“ i pomjeranje vjekovnih susjeda s kojim nisu imali neraščićenih računa.I „odradili“ ono na čemu su odgajali nove i nove generacije.Kako će preći sirat-ćupriju,nedokučivo je ovozemaljskom biću?!
Mirso je sa porodicom stigao do Norveške i da je poživio još nekoliko godina,izjednačio bi godine bivstvovanja u Ljubuškom s godinama izgnanstva u Norveškoj.
Posljednjih godina Mirso je poboljevao nakon svih trauma 90-tih godina.
I stigao je kraj.Stigla je bol za njegovu familiju,za našu „Mahićku“Azru i divne kćerke Ajšu i Aidu,kojima i ovom prilikom izražavamo iskreno saučešće.
„Ne boli smrt,nego sve ono poslije.
Bole riječi koje smo rekli i koje nismo rekli.
Bole njegovi prijatelji,bole njegove ljubavi“(S.Purić).
Kada nam odlazi neko drag,odlaze i ljudi koje je poznavao,bole snovi koje je sanjao,sa njim odlaze njegove dileme,odlaze njegovi strahovi,odlaze njegove tajne,odlaze njegovi mercedesi,njegove „bube“,njegovi BMV-ovi i sva automobilska strast koju je čitav život „živio“.
Odlazi i njegova muzika koju je slušao.U kontekstu naslova priliče ovi stihovi „Bijelog dugmeta“:“Sve će to,o mila moja,prekriti ruzmarin,snjegovi i šaš“
U Mirsinom sličaju bez „miruha ruzmarina i jorgovana“-s obzirom na mjesto ukopa.(Dramen).
POSLJEDNJI POZDRAV GENERACIJO!
Kemal Mahić
