Moja istina, moj Heliodrom, 1993

Objavljeno 2020 g. na ljubusaci.com

Moj doprinos historiji bošnjaka Ljubuškog, dokumentovanje egsodusa. Historijski događaji se ne mogu tek tako izbrisati, iako mnogi to pokušavaju, bilo da se radi o genocidu u Srebrenici, događanju Jasenovca, Bleiburga pa tako i eksodusa bošnjaka Ljubuškog. Često čitamo i čujemo da su ljubušaci dobrovoljno napustili rodno mjesto, «kao turisti» 1993 g. Pošto se pišu „razne“ historije protjerivanja bošnjaka iz Ljubuškog i iznose neistine, ovim tekstom želim da osvijetlim činjenice oko događaja te godine iz prve ruke.

Preživjeli smo bombardovanje Ljubuškog, većina, neki nisu, rahmet im i pokoj duši. Preživjeli smo i Heliodrom, mnogi nisu, rahmet im i pokoj duši, ne ponovilo se nikad i nikom.

Od kada počinje tragedija bošnjaka Ljubuškog, moja životna tragedija? Da li je to 1964, rođenjem u nepodobnom mjestu, sa nepodobnim imenom? Ili kasnijih godina? Ljubuški je bio i ostao moj grad, moje rodno mjesto i nikad ga se nisam odrekao, niti ću. Rođen sam u kući na Žabljaku 1964 g. (op.a. ne u bolnici). Iste godine je babo rahmetli sa čitavom familijom doselio nazad u Ljubuški, nakon privremenog boravka u Zenici, napustivši posao u Željezari i okrenuo se poljoprivredi na našem imanju. Rahmet mu duši, i njemu, mami i ostalima koji su preselili, bio je poznat kao prodavač na pijaci u Ljubuškom.

Ratna događanja 1992/1993 godine su svima poznata. Ukratko – Hercegovina i Ljubuški su napadnuti od jugočetničkog agresora sa istoka. Zajedno sa komšijama, susjedima stali smo u obranu rodnog grada. U prvom periodu prva linija je bila na Miljkovićima gdje su život izgubili naši susjedi, pokoj i rahmet im duši. Poslije smo držali linije na terenima na Drenovcu od jedinice do petice i na Gubavici. Nije bilo nimalo ugodno, ni bezopasno. Jedne prilike smo preživjeli samo uz veliku sreću. Minobacači su osuli granate na bunker, na dvicu, komšije preko Drine nas častili. Upravo na mjesto gdje smo sjedili prije pet minuta, dva metra od bunkera. komšije, susjedi iz Lipna mogu potvrditi.

U proljeće 1993 počinju teška vremena za ljubuške bošnjake. Načuli smo o hapšenjima i zatvaranjima u logore bošnjaka u Mostaru i istočno od Neretve, ali nismo vjerovali da će to nas zadesiti. Šta smo mi skrivili? Do jučer smo branili rodni grad.

Neki ljubušaci su napustili grad na vrijeme, između ostalih i „treći čovjek“ (oni koji se sjećaju razumiće). Imao sam i ja priliku za to, ali se ne dade. Nije mi žao, ostao sam sa svojim narodom i spoznao koliko neki ljudi mogu biti pokvareni i izobličeni, a s druge strane kako dobri ljudi mogu sve učiniti da sačuvaju svog komšiju i svoje dostojanstvo.

Predaja oružja i opreme za Bajram. Moj komšija Veid i ja smo trebali da idemo sa našom jedinicom na Mostar na Bajram, 3.aprila 1993 g. Čekali smo u civilu ispred magacina u Duhanskoj, ostali „vojaci“ su bili u punoj ratnoj spremi. Čekali smo komandira da mu kažemo da ne idemo taj dan na teren. Ništa, reče nam on, vratite oružje. Dok smo čekali, susjedi su provocirali: „Ne morate vi pucat, morete nami punit.“ „Ajd to proslavi pa za nami na crtu.“ „Triba vas naprid za živi zid.“. Morali smo prešutjeti. Oružje je vraćeno isti dan. U narednom periodu većina bošnjaka je izbačena iz vojske, oduzeto im oružje. Sva auta su takođe oduzeta, „posuđena“ za ratne potrebe. Većina bošnjaka je ostala bez posla i bez ikakvih prihoda. Teški su to dani bili za mnoge, hrane sve manje, nikakve mogućnosti za bilo kakav težački posao. Uz sve to počele su provokacije, noćno uzbunjivanje, lupa na kapiji, puške nagotovs. Mene su posjetila dvojica tzv. policajaca iz Radišića, prepoznaće se sami, u dva sata ujutro. Poveli su Zulfu, izbjeglica iz Stoca, sa sobom, trebalo im za razmjene. Pušten je u danima egzodusa i napustio Ljubuški. Pitali su ima li oružja, rekoh vratili puške kad se jedinica pripremala na Mostar. „Zar vi muslemani mislite da će ovo lako proći? Ne dade mi šejtan mira da ne odgovorim: „Šta bi on radio da svi iz “sela” ne žele da idu na liniju“? Odgovor: „Ja sam iša u Rvatsku kad niko nije“, sve je rečeno.

Bio sam prisutan ispred zgrade policije onog dana kada je rahmetli Zaim Konjhodžić odveden na Heliodrom, na put bez povratka. Familija je čekala u autu ispred stare policije mogući povratak odvedenog ali su potjerani na vrlo grub način od strane pravednika iz Predgrađa. Moj komšija Veid iz Glavice i ja smo čekali ispred ulaza, trebali provjeriti povrat oružja sa komandirom- vodnikom i bilo mi je puno nezgodno što sam se upravo tu zadesio. Zaim nije preživio Heliodrom i maltretiranje, pokopan je u haremu u Ljubuškom, rahmet mu duši.

Rahmetli babo Džemal je preselio na ahiret u 22. juna 1993. Stalni pritisci, prijetnje, priče, vijesti, uticali su na njega. Preselio je pod borovima na starom Pazaru. Meliha Uštović je sjedila s njim. Irfan Korjenić je naišao s autom i odveo ga do Doma zdravlja gdje je prestanak života potvrđen. Šta se desilo tog junskog dana, koja sila, koji pritisak, psihički ili fizički, čovjeku dođe do tijela i srce mu prepukne? Bog dragi odlučuje, babo bi često spomenuo.

Znam da se tih dana niko nije osjećao ugodno, bivše komšije su okrećale glave, bojeći se za sopstvenu “sjedalicu”. Čast divnim i plemenitim izuzecima kojima ćemo vječito biti zahvalni i sjećati ih se. Iako su i sami mnogo rizikovali, ljudskost je pobjedila nad mračnim silama. U mom slučaju moram spomenuti poštenu familiju Primorac, neka im Bog podari sve što požele.

Na Veliku gospu, 15. augusta 1993 g. Bošnjaci Ljubuškog su uzbunjeni zorom i dobili obavijest da se jave u stanicu policije. Uskoro su se ljudi počeli javljati u stanicu, svi koji su ušli ne vratiše se. Tužno je bilo vidjeti kolonu ljudi iz Gradske na putu pored Babovca koja se uputila prema zgradi stare policije. Ujedno je čovjek i ponosan na tu zajednicu jer su skoro svi zajedno krenuli da se predaju sudbini, u božije ruke.

U toku dana se pripremio transport na Heliodrom. Potrpani smo u kamione, kao stoka, pod ceradu, zvizdan 40°C na Veliku Gospu! Kamion je vozio bivši komšija, taj mu transport nikad neću halaliti! Štefica Galić i pok. Neđo, kao i nekoliko supruga koje su se zabrinule za privedene ljude pokušali su da nešto učine za nas, ali bezuspješno.

Na Heliodromu smo smješteni u sobe, hodnike, posvuda, na betonske podove. U našoj sobi nas je bilo 55 osoba, dobio sam zaduženje da prebrojim, jer sam bio uz vrata. Mnogi od nas su vođeni na rad, gašenje požara i kao živi zid na liniji u Šantićevoj. Nekoliko zatvorenika je ranjeno ili isprebijano. Hrane nije bilo u izobilju, jedan obrok neke supe sa nekoliko listova kupusa, najviše vode.

Puštani smo iz logora nakon dobivanja lažnog garantnog pisma poslanog od g. Hrle na faks od Neđe i Štefice Galić, hvala im. Uz obećanje da se Ljubuški mora napustiti ili slijedi opet Heliodrom. Jesmo li imali mogućnost izbora? Dobrovoljno napuštanje?

Treba spomenuti sve dobre ljude koji su pomogli većinu od nas, bilo ekonomski, bilo prevozom ili na bilo koji način, HVALA im od srca. Dok je takvih ljudi ima nade za bolje sutra i suživot. Oni su rizikovali svoj život i ev. maltretiranje, ali je ljudskost pobijedila.

27.augusta 1993, datum za pamćenje. Naš kućni prijatelj s autom došao je 27. augusta u 08.00 sati da vozi mamu i sestru u obližnje mjesto. Poveli smo mamu iz kuće. Na putu od kuće do auta je ispustila dušu, srce ne htjede da napusti dom, preselila nam je na rukama, rahmet joj duši. Auto je odvelo na posljednji put do Doma zdravlja Ljubuški gdje dr. Radić konstatuje prestanak života. O arogantnosti i bezobraznosti tzv. upravnika matića bezvrijedno je pisati, osoba bez respekta.

Pripremili smo dženazu uz pomoć komšija i prijatelja. Salem Dizdarević – Šoja je ručno napravio tabut, nije bilo struje. Dženaza je obavljena u poslijepodnevnim satima, poslije ikindije, klanjao je hadži Asim ef. Smajić. Rahmetli Asim nam je tada uputio tople riječi i savjete, koji su tada zvučali čudno i odvažno, ali koje čovjek shvati tek nakon nekog vremena, rahmet mu duši njegovoj.

Iako me mama nije tome učila, i zamjerila bi mi ovo što ću reći: Proklet bio onaj i oni koji su natjerali moju mamu da poslije 30 godina napusti svoj dom i premine na kućnom pragu. Prokleti bili oni koji su krivi za hiljade nevinih žrtava i šehida.

S knedlom u grlu, bolom u srcu, s neizmjernom tugom i suzama u očima, bacivši posljednji pogled prema Žabljaku, napustismo moj rodni grad na put u nepoznato s mislima da ga možda nikad više nećemo vidjeti, u 18.40 sati, 27. augusta 1993 g.

Preživjesmo i višesatno maltretiranje na granici u Gorici, otvoreno traženje para za prelaz. Došli smo u Split kasno po noći. Pošto je šoferu bilo teško da skrene 2 km, izbačen sam na magistrali sa jednom torbicom u 01.00 sati ujutro, sat poslije ponoći. Mogla me noć progutati. Stopirao sam, stade dobri čovjek, ne pita ko sam i šta sam, pita gdje ću. Doveze me skoro do adrese, hvala od srca. Pozvonim na vrata, domaćini otvaraju, već su počeli misliti da me više nikad neće vidjeti. Zahvaljujem se teti Ani iz Splita, rodom iz Dračeva.

Koliko snage i sabura je potrebno insanu da prevaziđe sve ove tekobe i ostane pri zdravoj pameti, da jednostavno ne poklekne i preda se, izgubi svu nadu i vjeru u ljude? Ali dobri ljudi postoje i to je jedan dio energije koja nas podiže i gura u leđa. Čovjek dobije dodatnu snagu, ono što ga ne ubije, ojača ga, kažu. Bez straha, bez razmišljanja, bez obzira, izjeden iznutra, vidljivo skrhan izvana.

Koga okriviti, koga osuditi? Oprostiti ne mogu zbog gubitka najdražih osoba. Rahmetli mama nije nikad nikome ružnu riječ rekla, nikome ništa nažao učinila. Tako je i nas odgajala, da poštujemo svakoga i da sa svima lijepo postupamo. Na isti način i rahmetli babo nas je odgajao da budemo pošteni, vrijedni i radišni, pružio nam je mogućnost da sami možemo stvarati svoju nafaku, uz Božju pomoć. Rahmet im duši.

Nisam imao namjeru da nekoga uvrijedim niti da potkopavam dobre međuljudske odnose, suživot. Historija se ne može izbrisati. U zdravlju, selam i pozdrav svim dobrim ljudima.

Mithad Muminagić, 5. jula 2020