Bili Esma i Emir, i još su. Bračni par, mnoge godine. Nisu imali djece, ni psa, ni mačku. Nikog od bližeg roda. Samo komšiluk. Mali jednosoban stan u prizemlju, svoj bome, uredan sve blista u njemu. I, jedno drugo.
O čemu je priča? O bagremu, eto o čemu.
Imali bagrem pod prozorima. Razgranat. Lijep ko upisan. Na početku uspona uz brijeg.Esma zasadi muškatle na prozorima.Pa ono iznesu štokrlu, dvi šamrlice u bagremov hlad, a i u miris kad ovaj procvati. Esma iznesi kahvu i tri findžana( ako ko naiđe, stari adet u nas),zapale koji cigar pa okafenišu, milina ih vidit.
Borili su se oni za svoj bagrem. Svako malo ga, u ratu, neko htio posjeć za ogrijeva. Dežurali. Emir i pištolj potezo. Ne dam bagrema!Prvo mene ubij!- govorio, onako miran i blag.
Tu skoro, vidim, Esma stoji pred ulazom, izgubljena, uplakana.Prepade me, da nije šta Emiru,gluho bilo?
-Jok.Eno, bagrem posjekli, leži tamo.Što? Iz pasjaluka.Grijeh je, bona, ubit drvo, bez velike potrebe. Uzrasto fino, samo što nije procva…Jutros pogledam, Allahu dragi, imam šta vidit.Nek ih stignu ove moje suze, hrsuze!
– De ne plači toliko. Pa šta ste uradili, moja Esma?
– Fatihu mu proučili, šta drugo. Bio nam je ko rod rođeni.
Na mjestu gdje je bagrem stajao, ni pogledat nisam mogla. Stislo me nešto, evo tu.Ko je da je, griješna mu duša.
Izvor:Ljubica Ostojić:Žena među svjetovima;Dobra knjiga,Sarajevo,2015.
Izbor:Kemal Mahić
