Dok sam jutros rezala hljeb, sjećanje me baci u djetinjstvo. Dosta toga bilo je drugačije, pa i hljeb. Godine 1998. meni je bilo 13 godina. Mama bi me svaki dan slala da kupim hljeb u jednoj prodavnici koja se nalazila u blizini moje mahale, u prodavnici kod Zijade. Dala bi mi papirnu novčanicu od 1,00 KM. Tada se za marku moglo kupiti puno toga. Bila bih u tim odlascima do prodavnice sva sretna, jer sam znala da za ostatak novca mogu kupiti sebi slatkiša.
Već na 50 metara prije ulaska u prodavnicu osjetio se miris hljeba. Tada nije bilo izbora i uvijek se kupovao isti hljeb. Danas čovjek ne može ni da se odluči koji bi uzeo, izbor je velik. Korica tog hljeba bila je hrskava, a ispod korice bio je mekan. Na dodir kao pamuk. Ako bih u prodavnicu kod Zijade otišla u jutarnjim satima, hljeb je još bio vruć. A kada bih se vratila kući s hljebom i slatkišima u ruci, mama bi me ružila jer sam na putu do kuće već pola hljeba smazala. Bilo mi je nemoguće odoljeti tom mirisu, a pogotovo kad je hljeb vruć, tad se topi u ustima.
Iako je bio nezdrav, pun germe i bijelog brašna, svi su ga kupovali i uživali u njegovom okusu. Uz svako jelo on je bio je nešto posebno. Velika radost bila je kada se u frižideru nađe i domaći kajmak, tada bi se taze hljeb umakao u istopljen kajmak. Hljeb se rijetko rezao nožem; lomio se rukama. Bošča bi bila puna mrvica. Na kraju obroka mrve s bošče istresle su se na travu. Na to mjesto brzo bi doletjele ptice, koje su u avliji jedva čekale mrvice. Ljepota!
Danas ima raznih hljebova, ali više nijedan nema okus i miris kao taj hljeb iz mog djetinjstva.
Lejla Motoruga
Fenomenalno.com
“Svašta nam ljudi nameću da se mora. A ništa se ne mora, osim umrijeti. Ali eto, kada već svi toliko nameću da se nešto mora…onda bi najbolje bilo da svako od nas mora ispasti čovjek.” Lejla Motoruga