Vruć hljeb

Dok sam jutros rezala hljeb, sjećanje me baci u djetinjstvo. Dosta toga bilo je drugačije, pa i hljeb. Godine 1998. meni je bilo 13 godina. Mama bi me svaki dan slala da kupim hljeb u jednoj prodavnici koja se nalazila u blizini moje mahale, u prodavnici kod Zijade. Dala bi mi papirnu novčanicu od 1,00 KM. Tada se za marku moglo kupiti puno toga. Bila bih u tim odlascima do prodavnice sva sretna, jer sam znala da za ostatak novca mogu kupiti sebi slatkiša.

Već na 50 metara prije ulaska u prodavnicu osjetio se miris hljeba. Tada nije bilo izbora i uvijek se kupovao isti hljeb. Danas čovjek ne može ni da se odluči koji bi uzeo, izbor je velik. Korica tog hljeba bila je hrskava, a ispod korice bio je mekan. Na dodir kao pamuk. Ako bih u prodavnicu kod Zijade otišla u jutarnjim satima, hljeb je još bio vruć. A kada bih se vratila kući s hljebom i slatkišima u ruci, mama bi me ružila jer sam na putu do kuće već pola hljeba smazala. Bilo mi je nemoguće odoljeti tom mirisu, a pogotovo kad je hljeb vruć, tad se topi u ustima.

Iako je bio nezdrav, pun germe i bijelog brašna, svi su ga kupovali i uživali u njegovom okusu. Uz svako jelo on je bio je nešto posebno. Velika radost bila je kada se u frižideru nađe i domaći kajmak, tada bi se taze hljeb umakao u istopljen kajmak. Hljeb se rijetko rezao nožem; lomio se rukama. Bošča bi bila puna mrvica. Na kraju obroka mrve s bošče istresle su se na travu. Na to mjesto brzo bi doletjele ptice, koje su u avliji jedva čekale mrvice. Ljepota!

Danas ima raznih hljebova, ali više nijedan nema okus i miris kao taj hljeb iz mog djetinjstva.

Lejla Motoruga

Fenomenalno.com

“Svašta nam ljudi nameću da se mora. A ništa se ne mora, osim umrijeti. Ali eto, kada već svi toliko nameću da se nešto mora…onda bi najbolje bilo da svako od nas mora ispasti čovjek.”                            Lejla Motoruga

941 Posjeta 1 Posjeta danas