Iz stare štampe: U Mostaru 1924. godine

Češki putopisac Jiří Mahen je 1924. godine objavio tekst pod naslovom “Hercegovina – poznámky, vzpomínky a pohádky”, “Hercegovina-bilješke, uspomene i bajke. Ovde donosimo dio teksta koji se odnosi na Mostar.

„Neki su mi turisti objašnjavali da je Mostar samo sivo gnijezdo ispod sivih stijena, da ni na ulicama, ni u čaršiji, ni na brdima oko njega, nema ničega, te da je najbolje izbjegavati Mostar. Pogled kroz prozor automobila i dosta. To je sasvim dovoljno. Drugi su mi objašnjavali da je Mostar vrlo tužan grad, nedaleko od Orijenta. Jata divljih golubova nadlijeću ga poput teških i beskorisnih ljudskih misli i da mi mentalno ne mogu puno pomoći ako se tu zaustavim. I na kraju, bilo je ljudi koji su mi rekli da malo ljudi zna šta da radi s Mostarcima, da su čudni stvorovi i da mi zaista, zaista ne vrijedi ostati u Mostaru. Kad sam vidio Mostar i prošao ga uzduž i poprijeko i kad sam u njemu našao i poznanike, opet razmišljam o svim ovim vrstama turista.

Prije svega, ne razumijem one koji putuju, da na svakom mjestu gdje se zaustave doznaju o nekim naopakim nestašlucima i da tamo nema ničega.

Drugo, ne znam zašto određeni ljudi na svijetu žele posvuda imati nekakav skandal ili barem (ovdje) nešto vrlo romantično negdje iz „harema” ili vrag zna odakle i zašto se ne mogu na kratko ljudski ponašati.

I treće, ima dosadnih ljudi koji neprestano upozoravaju i upozoravaju: Ne idite tamo i tamo! Idem – gdje želim i mogu reći da sam zaista bio zadovoljan Mostarom. Ako upoznam prve, reći ću im da mi siva ljepota Mostara ostaje u glavi kao jedno od najljepših sjećanja. Ako upoznam druge, reći ću im da se uvijek smiješim kad se sjetim Mostara. A trećima ću reći da budu tihi, jer su Mostarci pošteni, dragi ljudi.

Svi s fesom i kapom. Razumije se da grad nije idealno smješten i da bi Blagaj, gdje je nekad bio centar Hercegovine, definitivno bio ljepši glavni grad da je izrastao, ali Mostar se jednostavno raširio tamo gdje je bio osiguran prijelaz preko Neretve – i to je bilo to. A onda se smjestio tamo gdje je bio prilično osiguran od napada s bilo kojeg mjesta. Blagajska kotlina nije potpuno zaštićena od napada odozgo, od strane Nevesinja, ali Mostar već jeste. Na istoku ga pokriva Velež i Podveležje, na sjeveru planine iznad Neretve, od zapada lancem brda, a južno velikim Bišće poljem, gdje se uzgajalo i nešto žita za loša vremena i za pohode na problematične komšije. Kažu da je bilo pjesnika (čak i Turaka) koji nisu mogli uhvatiti ljepotu Mostara, jer se kaže da je cijeli grad poput vizije iz Arabije. Arabija je možda previše za opis. Nisam pročitao ove pjesme, ne znam koje su se metafore borile za ljepotu i slavu Mostara u njima, znam samo jedno: da sam bio kao kod kuće u Mostaru za sve vrijeme, i da se za dva dana činilo poznatijim i ugodnijim od rodnog mjesta, koje sam napustio u mladosti i u koje se nisam vraćao deset godina. Savjetovat ću vam recept za što brže upoznavanje Mostara. Prije svega, otići ćete do brijača, koji će vas u Mostaru lijepo obrijati i ošišati. To je vrlo potrebna i osvježavajuća stvar prilikom putovanja kroz Hercegovinu. Obavezno brijač puši i podriguje za vrijeme brijanja, radeći svoj posao pravilno i čisto. Potrebno je puno više vremena nego kod kuće, ali barem nema puno buke. Istovremeno, možete se zabaviti misterijom kako, vjerovatno starosjedioci i prijatelji berberina, plaćaju, jer kad odu, ne plaćaju baš ništa i samo se lijepo i srdačno oproste od njega. Zatim idite u manji kafić i naručite crnu kafu. Zapalit ćete cigaretu i uživati u kafi, koja je ovdje puno bolja nego u nekom sarajevskom hotelu. U isto vrijeme ravnodušno gledate na ljude koji tu i tamo prolaze ulicom, a ni ne gledaju vas puno. Čovjek pobožnog lica, puši i pije crnu kafu, plaća, a onaj drugi ne puši i ne plaća, a treći kuha kafu i uzima novac. Onda polako otiđite na mostarski most. A kad dođete do vrha šiljastog luka, pogledajte dolje prema Neretvi. Kako je samo teško nagrizala obale tamo dolje! I koje je kamenje srušila! I kako voda leti i kipi i uzdiše!

I teče li uvijek tako brzo kroz cijeli grad? Koliko je samo visok most preko rijeke! Kako lijep ambis do zeleno-plave površine! Kako je lijepo gledati u ovu dubinu na zamornim putovanjima kroz kraške pustare! Zatim krećete na desnu stranu rijeke, gdje okretna Radobolja putuje uskim kanalima kroz vrtove, pravi slapove, reži, prska, trči, zaustavlja se, pjeva …

Oduševit ćete se prodavnicama s drvenim oplatama gledajući lijepi kruh, prekrasno bijelo brašno, hrpe sjajnih, ravnih ploča, hrpe sita i redove cipela s drvenom podlogom, a zatim idite u Predhum mahalu. I tamo gledajte kako se djeca igraju. Dječaci, mali i zarumenjeni, igraju se tamo skrivača s djevojčicama u turskim hlačama. Iza visokih zidova s drvenim vratima imaju puno mjesta dostupnih za igru, puno slijepih ulica, male kućice s malim prozorima – vidite ih kako se keze i smiju, čujete ih kako kriče i vrište poput mladih vrabaca neznano otkud, onda opet izlijeću, pa opet nestaju. Ko je rekao da je Mostar tužan grad?

Vidiš, tako upoznaješ Mostar.

Apsolutno ne preporučujem jednostavan marš od stanice do hotela „Narenta”, a zatim natrag do stanice. Tako uopće nećete uživati u Mostaru, a to je šteta! Ne preporučujem ni gledanje Neretve s novih betonskih mostova. S mosta Mujage Komadine, da, bar se tu nešto može vidjeti, ali s drugih se vrlo malo može vidjeti. A onda i nisu tako „prozračni” kao Stara ćuprija. Posljednji most iza grada blizu Skakala, je nekako neobično zalijepljen i nedovršen, tako da se bojite nasloniti na ogradu da se ne polomi. U cjelini, Mostar također nije tako siv kao kad ga gledamo samo u određenom dijelu. Od puta prema Bačevićima vidi se kako se lijepo pružio do Neretve, započinje velikom srpskom crkvom na vrhu, a završava nizom munara u blizini starog groblja. Preko rijeke možete vidjeti zidove s vrtovima i crvene krovove kuća. Iznad grada vidjet ćete jaruge i klance, gdje voda teče u proljeće i nakon obilnih jesenskih kiša. Tu i tamo topole strše iznad grozdova kuća, drugdje velike lipe. Ne vide se poznati oblaci divljih golubova. Priznajem da su mi čak nedostajali jer sam toliko čitao o njima. Tu i tamo možete vidjeti stare puškarnice, stare niske krovove na zgradama. Evropske kuće po cijelom Mostaru izgledaju poput jeftino odjevenih tetki s druge strane, iza planina. A meni se nisu sviđale ni „arapske” zgrade mojih nepoznatih sunarodnjaka, u kojima danas postoje škole. Zašto je i dalje „arapski stil” u gradu koji je imao svoj karakter i koji još nije izgubio 50% njega, kao da su igračke iz dječjih kompleta, pa ih namještali koliko god žele? Iznenađujuće, postoje muhamedanske žene na ulici koji se odijevaju potpuno drugačije nego bilo gdje drugdje, njihovo je odijelo dugačko plavo-crni plašt sa praznim rukavima zašivenim na leđima. Glava je prekrivena kapuljačom, koja se savija preko lica, prekrivena neprozirnom crnom tkaninom.

Takođe neki ostatak ortodoksije „non plus ultra” u kojem je Bosna i Hercegovina nadmašila sam Istanbul?

Ne znam, ali imao sam utisak da je takva muhamedanka, koja je prošla pored mene, kao da sam sreo lutku. Majka u kapuljači izgleda sretnije dok drži dijete. Vidio sam je samo jednom takvu, ali izgledalo je slatko.

U vrtovima pored Radobolje ugodno je sjediti. U junu je bilo puno zrelih trešanja i bresaka, cvjetale su ruže. Svježina, koju izdiše izvor živahne i uredno iskorištene rijeke, olakšava život na desnoj obali rijeke više nego na lijevoj, gdje ima previše kuća. U Mostaru nije teško upoznati dobre ljude. Ljudi su otvoreniji nego vani i pristupačniji. Svi se poznaju međusobno, a kad neko započne razgovor s neznancem, u trenutku su trojica u priči. Niko se ne nameće. Sutradan vas dvoje zaustave kao poznanika, pitajući kuda ćete ići taj dan, šta ćete raditi, kako vam se svidjelo tu i tamo. Dobra cigareta zauvijek potvrđuje prijateljstvo. Samo se ne prepustite nekoj nepotrebnoj sumnji, od koje turista svaku slabije obučenu osobu pretvara u gutača napojnica!

U Hercegovini bi se mnogi ljudi mogli opeći, jer je ponekad je tip u najgorim krpama, najveći gospodin. – Kome to dajete, gospodine? – jednom je rekao kvazi prosjak, kome je prijatelj dao nekoliko dinara iz saosećanja – kome ga daješ i zašto? Ljetno popodne u Mostaru je prekrasno. Zrak struji ulicama poput užarene ringle, vibrira, bijela boja zidova je poput prolivenog vrućeg srebra. Samo dobra vruća kafa može utažiti žeđ koja čovjeka polako obuzima gore nego u planinama.

Ljudi idu spavati. Tri četvrtine trgovina se zatvaraju. Grad polako umire. Ko bi mogao pomisliti da je ovo trulo trgovačko gnijezdo središte hrabrih heroja Hercegovine? Dignuvši puno prašine na cesti, kamion se vozi negdje k Nevesinju. I opet je mirno.

A onda bajka zapleše ulicama impresivnog, lijepog grada. Na pragu sjedi stara baka koja drijema. Puši i drijema istodobno. U blizini groblja sjedi pravi prosjak i spava. Djed, koji prodaje vodu za piće, postavio je pojilicu na stepenice kuće, objesio je pola litre na cijev slavine kraj kante za zalijevanje i sad sjedi kraj kante za polijevanje, pognute glave i spava. A ja to gledam i trebao bih i spavati. Ali noću spavam samo ako mogu.

Jer preko rijeke u šikarama pjeva mnoštvo slavuja i ne zaustavljaju se cijelu noć. I sada recite da je Mostar tužan, sivi grad i čudite se što nije sklonište za prognanike!

Jesu li i ovo bili tračevi iz Mostaru, pokupljeni samo za nekoliko dana? ”

Prilog: fotografija Mostara iz 1924. godine

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

Novasloboda.ba

946 Posjeta 1 Posjeta danas